Stariji brat Zlatko Čajkovski otišao je, za hrvatske nogometaše egzodusne, 1945. godine, u novoosnovani beogradski klub Partizan, ali on je ostao u Zagrebu. Vrhunski sportaš, intelektualac, Željko Čajkovski, bio je jedan od najboljih Dinamovih nogometaša u povijesti. Izraziti ljevak, brz, odličan dribler, prodoran, odličan pucač i dodavač, sjajnog pregleda igre – mogao je jednako dobro igrati na poziciji lijevog veznog (tada se to zvalo “spojka”!), kao i na lijevom krilu.
Nadimak mu je, kao i dvije godine starijem bratu, bio Čik, život je proveo u pet država – rođen je 5. svibnja 1925. u Zagrebu, u Kraljevini SHS, seniorski je nogomet počeo igrati u NDH, s reprezentacijom Jugoslavije igrao je na SP i na OI, u neovisnoj je Hrvatskoj uživao provodeći dane u Zagrebu i Malinskoj, a preminuo je 11. studenoga 2016. u Njemačkoj, u Münchenu…
Nogometno je dijete HAŠK-a, u kojem je počeo igrati kao desetogodišnji dječak, 1935. godine. S klincima je ganjao loptu na Opatovini, nedaleko od Tkalčićeve ulice u kojoj je rođen. I tamo ga je “snimio” Čeh František Koželuh, trener i skaut HAŠK-a, zapazio je i Zlatka, pa ih je obojicu doveo u akademski klub.
Za prvu je momčad debitirao ratne 1942. i do kraja II. svjetskog rata rata nosio je majicu matičnog kluba. A onda je, nakon prisilnog gašenja HAŠK-a, najprije igrao za nogometnu sekciju Konjičke brigade u Zagrebu, da bi nakon nekoliko mjeseci postao Dinamov nogometaš, u kojem je ostao punih 11 godina, do 1956. godine. I osvojio je dva naslova prvaka (1947./48. i 1953./54.) te kup bivše države 1951. godine. U tih je 11 plavih godina za Dinamo odigrao 221. službenu utakmicu i zabio je okruglih 100 pogodaka! A ukupno je, računajući i prijateljske utakmice, Dinamov dres odijevao 447 puta, postigavši pritom 249 pogodaka…
Bio je Čajkovski i reprezentativac bivše države, u četiri godine igranja (od 1947. do 1951.) nastupio je na 19 utakmica i zabio je 12 pogodaka. A jedan je gol bio posebno važan, u svim je knjigama o nogometu na ovim prostorima istaknut kao jedan od najznačajnijih za povijest hrvatskog i jugoslavenskog nogometa! Bilo je to u kvalifikacijama za nastup na SP 1950. godine u Brazilu, Jugoslavija je igrala dvije kvalifikacijske utakmice s Francuskom. Obje su završile 1:1, pa se igrala treća, odlučujuća, na neutralnom terenu u Italiji, u Firenci, 11. prosinca 1949. Šest minuta prije kraja, Francuska je vodila 2:1, a onda je na Željku Čajkovskom napravljen prekršaj za kazneni udarac, koji je u 2:2 pretvorio Mihajlović. Nakon 90 minuta opet je, dakle, bilo neodlučeno, pa se ušlo u produžetke. I onda je, u 114. minuti, Željko Čajkovski postigao pogodak, Jugoslavija je pobijedila 3:2 i otišla na SP u Brazil! A na tom je natjecanju Čajkovski odigrao sve tri utakmice u skupini, postigavši dva pogotka u 4:1 pobjedi protiv Meksika…
Osvajač je olimpijske medalje s reprezentacijom Jugoslavije – na OI u Londonu 1948. godine nogometna je reprezentacija bivše države osvojila srebro, izgubivši u finalu protiv Švedske (1:3). U kovanju tog odličja mlađi je Čajkovski sudjelovao s tri pogotka na četiri odigrane utakmice…
I u jednom od razgovora s uglednim kolegom Antonom Samovojskom za naš list, Željko Čajkovski je rekao:
“Kad smo se vratili u Beograd, odveli su nas u diplomatski dućan i rekli: “Uzmite sve što želite.” Uzeo bih sve, ali nije mi dopuštao ponos i karakter. Pa sam tako uzeo štof za kaput i još neku sitnicu. Bila nam je to nagrada za srebro, to je bio naš privilegij kao nogometaša u poratnim godinama. Inače, nikad nisam prežalio što tada u Londonu nismo osvojili zlato. A mogli smo, samo da je momčad bila sastavljena po igračkim vrijednostima, a ne po političkoj crti. U to doba najbolji su srednji braniči bili Ivica Horvat i Oskar Jazbinšek. Horvat u Londonu nije mogao igrati, jer je bio ozlijeđen, ali Oskar je bio i zdrav i u velikoj formi. Ali, nije igrao. Da je igrao, Švedi nas nikada ne bi pobijedili. No odnosi u reprezentaciji bili su neprirodni. Bila su dva “lagera”, oni i mi. I to je izgledalo ovako. Kad je noga zaboljela Bobeka, koji je igrao u Partizanu, svi su skočili. Kad se u polufinalu s Englezima (3:1 za Jugoslaviju) ozlijedio Wölfl, nitko nije ni trepnuo. Žao mi je i što sam se ozlijedio pa nisam mogao biti na Olimpijskim igrama 1952. u Helsinkiju, ali usprkos tomu, svoj život ni sa kime ne bih mijenjao” – govorio je Čik prije desetak godina u Malinskoj.
Živio je na relaciji Zagreb – München – Malinska, veći je dio ljeta provodio na Krku. Bio je to aktivni odmor, svakodnevno je vozio bicikl i plivao, iako je već bio bliže 90. nego 80. godini života! I igrao je šah …
“Plivanje i bicikl su za tijelo, a šah je za um! Ne priznajem godine, čovjek je star koliko se starim osjeća! Pitaju me tako na šahovskim turnirima koliko mi je godina, a ja kažem: Über sechzig! (Više od šezdeset)…”
U mladosti je bio i vrsni stolnotenisač, reprezentativac Zagreba. Ali, nogometna je lopta ipak bila privlačnija, nogomet mu je spasio i život…
“Provodila se totalna mobilizacija 1944. godine. I tada me spasio Ico Horvat, trebao sam ići na istočnu bojišnicu, no Ico mi je preko svojih veza u medicinskim krugovima sredio potvrdu da imam čir na želucu. I ostao sam doma, to me spasilo, jer su svi s kojima sam trebao ići u rat poginuli.”
Nakon završetka rata brat Zlatko otišao je u Partizan, a Željko je ostao u Zagrebu. Kako to da nije otišao za bratom, pa Bobekom, Zebecom, Brunom Belinom…?
“Najprije moram reći da je Zlatko bio bolji igrač od mene, bio je istinska europska klasa! Nagovarali su me, ali nisam htio otići iz Zagreba. Bio sam demobiliziran u studenome 1945., jer je otac obolio od tifusa, pa se me pustili kao hranitelja obitelji. Kada sam se vratio, moj prijatelj i suigrač iz HAŠK-a, Ratko Kacian, pozvao me u Dinamo i prihvatio sam poziv. U to sam vrijeme igrao za nogometnu sekciju Konjičke brigade. Ali, Partizan nije odustajao. Pa su me tako zvali i dvije godine poslije, da nastupim za njih na kao gost na turneji po Rumunjskoj. I tada me Artur Takač, glavni tajnik SD Partizan, nagovarao da dođem. Nisam htio. I Zlatko mi je povremeno spominjao plaću koju prima u Partizanu. Dobivao je deset puta više nego ja u Dinamu. Ali, novac me nije zanimao” – govorio je Čajkovski.
A te, 1947. godine Dinamo je u Marseilleu igrao prijateljsku utakmicu protiv Olympiquea i kao gost je bio pozvan Željkov brat Zlatko. A put je ovako izgledao: putovalo se cijele noći vlakom, igrači su spavali u spavaćim kolima. Po dolasku u Marseille otišli su na doručak u grad i vratili se na željeznički kolodvor, na dnevni odmor u spavaćim kolima! I onda su otišli na stadion, utrpali šest komada ponosu Francuske (6:0!) i nakon utakmice vratili su se u Zagreb …
“Pred svlačionicu su poslije utakmice došli neki francuski menadžeri, pa su Ivici Horvatu i meni nudili milijune franaka za dolazak u Marseille. Ali, legalno nismo mogli napustiti zemlju. Mogli smo samo pobjeći, no to nismo htjeli. Ostao sam u Dinamu, iako me opet, tijekom povratka vlakom iz Marseillea u Zagreb, brat Zlatko satima nagovarao da dođem k njemu u Partizan! No, ni pod razno nisam želio otići, ni u ludilu nisam želio napustiti Zagreb” – rekao je mlađi Čajkovski.
Volio je Zagreb i Dinamo, ali, kao pravi “haškovac”, nikad nije prihvatio da je Dinamo sljednik Građanskoga …
“Dinamo nema nikakve veze s Građanskim, nisu ga utemeljili bivši igrači Građanskoga, nego Ivica Medarić i Ico Hitrec, legendarni “haškovac”, pa Kacian i ja bili smo “haškovci”… A igrači bivšeg Građanskog počeli su dolaziti tek nakon što je Dinamo bio osnovan” – odlučan je bio Željko Čajkovski, ponosni član veličanstvene napadačke petorke Plavih: Cimermančić, Kacian, Wölfl, Čajkovski, Benko.
Iako je bio zakleti “haškovac”, o najvećem suparniku, Građanskom, nudio je samo riječi hvale:
“Građanski je bio fantastičan. Pogledajte ovu momčad: Glaser, Brozović, Dubac, Pleše, Jazbinšek, Lechner, Cimermančić, Wölfl, Lešnik, Antolković, Kokotović, a u tu je momčad 1944. upao i Bobek! U to je doba Građanski mogao ravnopravno igrati čak i s Honvedom, koji se držalo najboljom europskom momčadi. Građanski je, istina je to, imao najviše navijača u Zagrebu. Logično. Građanski je bio purgerski klub, a HAŠK elitistički, klub studenata, intelektualaca. I bili smo u stalnom “ratu”, ha-ha, ha…”
I Zagreb je, eto, nekoć imao svoj pravi gradski derbi. Kojega, na žalost, već godinama nema, iako ga hrvatska metropola svakako zaslužuje. Kao i stadion …
Čajkovski je diplomirao na Ekonomskom fakultetu, otišao je 1956. iz Dinama u Njemačku, u Bremen, igrao je u Werderu do 1958. godine, potom je dvije godine karijere proveo u Lichtenfelsu, a poslije je igrao i za Landshut. U tom je klubu i počeo trenersku karijeru. Završio je uglednu Višu trenersku školu u Kölnu, a od 1964. do 1975. godine trenirao je njemačke klubove Fürth, Borussiju Neunkirchen, Ulm, Heilbronn i berlinski Wacker 04.
OSOBNI KARTON
Željko Čajkovski
Rođen 5. svibnja 1925. u Zagrebu
Preminuo 11. studenoga 2016.
Igračka karijera
HAŠK Zagreb (1935.-1945.), Dinamo Zagreb (1946.-1956.; 221 utakmica, 100 golova), Werder Bremen (1956.-1958.), Lichtenfels (1958.-1960.), Landshut (1960.-1963.)
Reprezentacija Jugoslavije (1947.-1951.; 19 utakmica, 12 golova)
Trofeji
Srebro na Olimpijskim igrama 1948., 2 prvenstva Jugoslavije (1948., 1954.), Jugoslavenski kup (1951.)
Trenerska karijera
Landshut, Fürth, Borussia Neunkirchen, Ulm, Heilbronn, Wacker Berlin
PRENOSIMO Sportske novosti PIŠE Predrag Jurišić FOTO/arhiva
