Umro je Karlovčanin Vladimir Samaržija (94) inženjer elektrotehnike, sportski i društveni djelatnik – najstariji član Teniskog kluba Karlovac i Rotary cluba Karlovac.
- Još pred nekoliko mjeseci imao toliko energije i želja, da je izgledalo kao da će sto godina za njega biti malo dostignuće. Kao uspješni projektni inženjer i rukovodilac, električna mreža po Karlovcu i okolici kao i po tvornicama, djelo su njegovog odjela iz Elektre. Bio je profesionalan i samozatajan. Odlaskom u mirovinu nastavio sa smirenim životom, ali sa mnogim novim i starim interesima – prisjeća se prijatelj dr. Mirko Butković i dodaje:
- Zajedno sa suprugom imao je veći krug prijatelja s kojima je redovito odlazio zimi na skijanja u Sloveniju i Austriju. Svake godine su u ljetu krstarili s društvom po Jadranu. Svaki dan je na biciklu odlazio na Koranu u svoj klub na kavu i razgovor s prijateljima.
Vladimir Samaržija rođen je u Karlovcu prije 94 godine (11. studenoga 1928.). Maturirao je na karlovačkoj Gimnaziji (1947), diplomirao na Tehničkom fakultetu u Zagrebu (1955). Od 1955. do 1959. je projektant na Jugoslavenskim željeznicama, a od 1959. do 1993. u Elektri Karlovac gdje je rukovoditelj odjela za projektiranje i razvoj proveo je cijeli radni vijek do umirovljenja 1993. godine. Kao gimnazijalac i student bavio se glazbom, svirao je klavir i saksofon, nastupa za razne glazbene sastave te je 1951. godine bio jedan od osnivača Velikog plesnog orkestra. Bavio se stolnim tenisom i tenisom, a od 1980. do 1987. godine bio je predsjednik Teniskog kluba Karlovac. Počeo je igrati tenis još u Sekciji KSU-a prije drugog svjetskog rata. Često je dolazio u Vrbanićev perivoj u TK Karlovac gdje je znao još u poodmaklim godinama s prijateljima rekreativno igrati tenis. Za aktivnost u sportu nagrađen 1983. kao zaslužni sportski radnik Karlovca. Nosilac je spomenice domovinskog rata.
- Njega su cijeli život pratila dva posebna interesa – sport i glazba. Tenisom se počeo baviti kao 10-godišnjak 1938. na terenima na Korani, a poslije rata je najprije nastupao kao takmičar a kasnije kao aktivni organizator. Kao teniski rekreativac igrao je sve do pred šest godina, a onda je prešao na stolni tenis. U muzici je imao dvije ljubavi. Džez i ozbiljnu glazbu. Nastupao je kao saksafonist u velikom džez ansamblu koji je osnovan u Karlovcu kao prvi u Jugoslaviji, a zarađivao je kao student na Korani u manjem ansamblu. Klavir je učio u školi i svirao kod kuće cijeli život. Još do pred pola godine je svaki dan svirao za svoju dušu, i slušao ozbiljnu glazbu – kaže Butković.
Godine 2000. postaje aktivnim članom Rotary kluba Karlovac gdje je funkciju blagajnika obnašao 10 godina. Bio je najstariji član Rotarija Hrvatske i Karlovca. Sudjelovao je u akcijama kluba kao što je razminiranje i stipendiranje studenata.
Bio je i predsjednik gradske organizacije Hrvatske socijalno-liberalne stranke (HSLS), a u dva mandata i vijećnik u Gradskoj skupštini Karlovca. Član Predsjedništva Hrvatske stranke umirovljenika (HSU) je od osnivanja 2002. godine.
- Za politiku se zainteresirao u ratu od 1941. do 1945. kada su njegove kolege iz razreda nestajali, kao što je bio slučaj sa Slavkom Goldsteinom. Vlado se skrivao 1945. u drvarnici da ne završi na Bleiburgu. Za socijalizma se pasivizirao ali kad je 1989. Goldstein osnovao HSLS onda je Vlado postao aktivni član u Karlovcu, i član mnogih uprava stranke. Biran je u gradsko vijeće u nekoliko mandata, a ostao je prisni prijatelj sa Slavkom do njegove smrti – kaže Vladin dugogodišnji prijatelj dr. Mirko Butković.
