Igor Cvetković (41) tehnički je direktor Lokomotive, sin je Zvezdana Cvetkovića, proslavljenog nogometaša Dinama poniklog u Čavlekovoj škole nogometa, na utakmici protiv Hajduka bio je njegov veliki jubilej. “U posljednje vrijeme neki su dečki zaredali s nagradama, pojedinci su stigli do 100. ili 150. nastupa za Lokomotivu, pa smo došli na ideju vidjeti u koliko sam utakmica bio na klupi. I evo, protiv Hajduka će biti moja 500. HNL utakmica na klupi Lokomotive”, priča nam tehnički direktor “lokosa”.
Apsolutni rekorder u toj priči je Davor Bukovina, dugogodišnji tehnički direktor Dinama, koji je na klupi “modrih” proveo 766 prvenstvenih utakmica. A prije toga je 3,5 godina isti posao radio u zaprešićkom Interu. Igor Cvetković je u petak stigao do “prvih 500”, ne računajući prijateljske, Kup i europske dvoboje.
- Otkako je Lokomotiva ušla u Prvu HNL, preskočio sam samo jednu utakmicu, i to kad mi se udavala sestra. Jednom sam protiv Splita u Maksimiru bio na klupi s temperaturom 40, a kad mi je tati u četvrtak bio sprovod, ja sam u subotu s momčadi bio na Rujevici – priča nam Cvetković pa nastavlja:
- Moja prva utakmica? Bilo je to u srpnju 2009. godine, kad je Lokomotiva ušla u Prvu HNL. Izgubili smo u Rijeci 6-0, po tri gola zabili su nam Ahmad i Anas Sharbini. I to je moj najteži poraz u dosadašnjih 500 utakmica. Sjećam se, Vrsaljko je već u 15. minuti mogao dobiti crveni karton, a mi se nismo snašli. Samo smo čekali da završi utakmica i pobjegnemo kući, ha, ha.
A kako je sve počelo? Kako ste uopće postali tehnički direktor Lokomotive?
- Igrao sam za Lokomotivu u Drugoj ligi, već smo osigurali plasman u viši rang, pa mi je tadašnji trener Sreten Ćuk rekao kako bi volio da nekoliko utakmica pogledam s tribina, pa mu na poluvremenu kažem neka svoja mišljenja. I onda mi je rekao kako znam jezike, informatički sam pismen i da me želi vidjeti u svom stožeru. Već sam imao 28-29 godina, nije mi se više dalo stalno seljakati, pa sam odlučio potpuno se predati tom poslu. Sreten Ćuk na kraju sljedeću sezonu nije ni počeo kao trener Lokomotive, a ja sam ostao na ovoj funkciji.
Koliko ste do sada promijenili trenera?
- Sve prvoligaške trenere Lokomotive, ha, ha. Tu su bili Ferenčina, Petrović, Jurčić, Tot, Ivković, Čačić, Ćuk, Tokić, Tomić, Leko i sad je Čabraja. I sa svima sam surađivao. Od svih njih nemam nekog svog favorita, svaki je imao svoje prednosti. Ma uživam u Lokomotivi, tu svaki dan pijem kave i razmjenjujem mišljenja s Božidarom Šikićem, Ilijom Lončarevićem, Silvijom i Juricom Čabrajom, a toliko ne bih mogao naučili ni na jednom seminaru ili akademiji.
Koje su vam najdraže utakmice na klupi Lokomotive?
- Najdraža su mi dva finala Kupa, nekako sam najviše vezan uz njih, iako smo ih izgubili. Znam da to nisu HNL priče, te utakmice ne ulaze u mojih 500, ali njih se rado sjećam. Kao i pobjede u Osijeku, kad smo osigurali kvalifikacije za Ligu prvaka. Uvijek je užitak i pobijediti Hajduk u Splitu, kad se osjećate moćno, dobijete takvog suparnika vani, a onda vam oni priđu i čestitaju na pobjedi. Takve stvari ostaju u pamćenju.
‘MOGLI SMO PROĆI RAPID I IGRATI EUROPU’
Vjerujemo da se onda sjećate i puno velikih fešti poslije utakmica, koja vam je najdraža?
- Najviše sam proslavio jedan poraz od Hajduka, ha, ha. Izgubili smo na Poljudu, ali na kraju ostali u ligi. To je bilo vrijeme korone, za ostanak smo se borili mi, Varaždin i Istra. Hajduku je trebala pobjeda kako bi se plasirali u Europu, bili su strašno motivirani i dobili nas. Osjetio sam tijekom utakmice da nemamo šanse na Poljudu, pa sam na klupi preko mobitela gledao utakmicu Slaven Belupo – Varaždin! Sjećam se da je tad i Beljo zabio za Osijek protiv Istre, pa nam se sve poklopilo. I tu feštu zbog tog ostanka u ligi najviše pamtim.
A koja vam je najgora utakmica otkako ste u Lokomotivi?
- Ono ispadanje od Rapida u kvalifikacijama za Ligu prvaka. Tako lako smo mogli igrati grupnu fazu europskih natjecanja, a mi smo se ‘raspali’ preko ljeta, otišli su nam Grbić, Jakić, Tolić, Kastrati, Uzuni…, a kako je bilo vrijeme korone, zaraženi su nam bili Cokaj, Mersinaj… Ni taj Rapid tad nije bio toliko dobar, a mi se praktički nismo mogli ni skupiti za tu utakmicu. Baš žalim za time.
Jeste li koji put imali kakvih propusta uoči utakmice?
- Jesam, ali se uvijek sve ispravilo na vrijeme. Nedavno sam napravio propust oko nekih brojeva u zapisniku. Neki igrači su igrajući za juniore bili pod jednim brojem, pa ga je Comet odmah povukao s tim, a za seniore je morao nositi drugi broj. Ma brzo se sve riješilo. Ali vodim svoje tablice oko svega, tako i oko kartona. Tako još u tablici imam da Siniša Rožman u Europi ima tri kartona, a on se ostavio nogometa. Nikad ne znate hoće li se netko vratiti, ha, ha. Nekad je teško kontrolirati te kartone kad vam igrač dođe iz nekog drugog kluba, ali snađemo se.
Cvetković se sjetio još jedne zanimljive situacije, ali ovoga puta s europske utakmice…
- Prva europska utakmica Lokomotive bila je kod Dinamo Minska, ujutro sam odradio sastanak i dobio za ispuniti ‘team sheet’ koji moram predati delegatu do sat vremena prije utakmice. I došao sam na stadion, a taj ‘team sheet’ mi je ostao u ruksaku koji sam zaboravio na recepciji hotela. Preznojio sam se kao nikad u životu, iz hotela su mi poslali ruksak na vrijeme, ali nije mi bilo svejedno. Delegat je bio Slovenac, kojemu sam se ispričao, sve mu objasnio i nije bilo nikakvih problema, sve smo sredili na vrijeme.
‘Brozović i Krajinović su me najviše iznenadili’
A neke simpatične anegdote?
- Nikad neću zaboraviti kad nam je trener bio Ljupko Petrović i kaže on meni: ‘Vadi Havojića’. Pitam ja njega: ‘Tko ulazi?’. Trener šuti. Pitam ga ja opet: ‘Tko ulazi?’. On mi odgovori: ‘Piši bilo koga’. Pogledao sam igrače koji su na zagrijavanju, tamo je bio Peko, pa je on ušao u igru, ha, ha. Što ću, barem su dečki igrali slične pozicije, ha, ha.
S Ljupkom Petrovićem je bilo puno zanimljivih anegdota…
- Jednom smo igrali u Puli, Ljupko Petrović u igru uvede Matea Poljaka koji je odmah počeo igrati dobro, a onda ga izvadi nakon deset minuta. Meni ništa nije bilo jasno. Dijete izlazi s terena u suzama i pita me: ‘Cvele, zašto me vadio’, a ja nemam pojma, samo sam napravio svoj posao. A trener ga je zamijenio s nekim drugim igračem i slučajno izvadio.
Za kojeg ste igrača u dosadašnjih 14 godina pomislili kako će napraviti veliku karijeru, a nije? I obratno.
- Mislio sam da će jedan ‘mali’ Nikola Krajinović biti bomba od igrača, ma svi smo to mislili. Imao je strašnu nogometnu kvalitetu, bio kombinacija Majera i Ivanušeca, kao neki naš ‘mali Robben’. Već sa 17 godina je zabijao u Prvoj HNL, ali imam dojam da mu nogomet nikad nije bio prioritet. I nije imao tu željenu odanost nogometu. Tko me iznenadio? Marcelo Brozović. OK, vidjelo se da će biti igrač, dobar igrač, ali nikad nisam pomislio da bi on jednoga dana mogao biti kapetan milanskog Intera.
Cvetković je kao tehnički direktor dvaput bio blizu fizičkih obračuna na klupi…
- Jednom se to dogodilo u Osijeku, kad sam stao u obranu trenera Sretena Ćuka. Ivo Smoje i ja smo igrali zajedno u Sesvetama, znamo se jako dobro, a on je na toj utakmici došao skroz do našeg tehničkog prostora i skočio na našeg trenera. Pitao sam ga: ‘Ivo, gdje ćeš’, a kako je i on temperamentan, malo smo se primili, ali već do kraja utakmice sve izgladili te se izgrlili. I danas smo u jako dobrim odnosima.
‘TRENER GANJTO JE KRENUO PREMA MENI…’
A drugi put?
- E to je bilo u Rijeci, vodili smo 2-0, pa izgubili 3-2. Pričao sam s našim bivšim igračem Lukom Capanom, a nešto mi je dobacio tadašnji igrač Rijeke Nino Galović. Onako sam mu odbrusio: ‘Prođi dalje’, pa se situacija malo zakuhala. Ništa strašno, bilo je onako malo ‘dječjeg’ naguravanja. Nisam tip koji bi se kačio s bilo kim, ali Rujevica je specifična, tamo sam se jednom popeo i na tribinu.
Kako to mislite?
- Na jednoj utakmici sam doživio velike uvrede, na svim mogućim osnovama, a nisam baš tip koji si dopušta takve stvari. I na poluvremenu sam otišao na zapadnu tribinu, došao do gospodina koji me cijelo vrijeme vrijeđao, dao mu svoju osobnu iskaznicu i broj telefona, pa mu poručio da se uvijek možemo naći. Popričati ili što god treba. Glupo je da on mene smije vrijeđati na sve moguće načine, a da ja s druge strane ne smijem njemu reći baš ništa.
I kako je to završilo?
- Sad smo prijatelji, ha, ha. Čovjek me sačekao poslije te utakmice, čestitao mi na pobjedi tog dana, pa sad često u Rijeci znamo i popiti kavu. A do tog dana se nikad nismo ni vidjeli. Jednostavno, takav sam, neke stvari ne dopuštam.
Zanimljivo, jednom ste prilikom i kao igrač imali “fajt” s trenerom…
- Da, zaštitio sam jednog suigrača. Trener Krešimir Ganjto je napao jednog mojeg suigrača, i to na vrlo ružan način. Kao tadašnji dokapetan osjetio sam kako moram reagirati, treneru poručio da ne ‘udara’ toliko po njemu, da može mene okriviti za neke stvari. Onda je došlo do ‘spominjanja roditelja’, trener je čak i krenuo prema meni, pa je došlo do bliskog susreta. Popodne sam se pojavio na treningu i sve smo izgladili. Trener je želio da se ispričam momčadi, ali i ja sam tražio da to napravi on. Tako je i bilo.
Cvetković je bio veliki talent, a dolazi iz prave nogometne obitelji. Otac Zvjezdan i stric Boro bili su igrači proslavljene Dinamove generacije 1982. godine, obojica su godinama branili boje zagrebačkog kluba.
- Počeo sam trenirati u Njemačkoj dok je još tata tamo igrao. Malo sam onda prešao na tenis, pa se kao mlađi pionir vratio nogometu, došao u Dinamo. I prošao sam cijelu omladinsku školu Dinama, a jednu sezonu kao kadet proveo na posudbi baš u Lokomotivi. Kasnije sam dobio i prvi profesionalni ugovor, bio član prve momčadi, čak s Dinamom i prvak pod Ćirom u sezoni 2002./2003., ali nikad nisam upisao službeni nastup. Samo igrao neke prijateljske utakmice i bio na klupi u prvenstvenim dvobojima.
‘TRENIRAO SAM U DINAMU I – TAJLANDSKI BOKS’
Kako to da niste nikad zaigrali službenu utakmicu?
- Jednom sam prilikom dugo pauzirao zbog ozljede, a treba biti realan, bilo je tad i boljih dečki od mene. Igrao sam stopera, a u Dinamu su na toj poziciji bili Sedloski, Drpić, Cesar, Polovanec i Smoje. I bilo je teško dobiti priliku. Mogao sam egzistirati u Dinamu da ne pada kvaliteta treninga, ali nikad nisam imao malo sreće da mi se negdje ‘otvori’. Bio sam kapetan mladih, igrao i za drugu momčad Dinama.
A vi ste već tad uz nogomet imali zanimljiv hobi.
- Da, tad sam bio član seniorske momčadi Dinama, a paralelno išao na treninge tajlandskog boksa, ha, ha. I to je malo čudno, teško je igrati ili trenirati nakon što na tajlandskom boksu dobijete nekoliko neugodnih i teških udaraca. Nitko nije znao da uz nogomet odlazim na tajlandski boks, ali oduvijek sam bio ovisnik o adrenalinu. Kad sam završio s nogometom, počeo sam sparirati, i danas petkom redovno spariram, volim taj dio sporta.
Nogometnu karijeru ste gradili i u inozemstvu.
- U Češkoj sam nastupao za Banik i Teplice, pa godinu dana proveo u kanadskim Hamilton Thundersima. Tamo sam proveo godinu dana, igrao Canadian Soccer Professional League, pa se odlučio vratiti doma. Tamo se igralo u čudnim terminima, oduševio sam se u Kanadi brojnim stvarima, nevjerojatno je koliko tamo ima talentirane djece. Kasnije su me još zvali da dođem u Croatiju Toronto, ali bilo mi je dosta inozemstva.
Vaš otac Zvjezdan bio je i trener Dinama, je li vas ikad trenirao?
- Je, živi užas! Jednom sam u juniorima Dinama dobio crveni karton i malu veću kaznu, pa me trener Džemal Mustedanagić potjerao u drugu momčad koju je vodio moj tata. I to mi je bilo užasno, za sve sam bio kriv. Ako pogriješi lijevo krilo, ja sam kriv. Ako bočice s vodom nisu dobre, ja sam kriv. Ako u svlačionici nije pobrisana ploča, ja sam kriv. Doma nismo ni pričali koliko mi je tad išao na živce, ha, ha. Nikako nisam mogao shvatiti zašto sam za sve uvijek ja bio kriv. Ali sad sam mu zahvalan, na dobar mi je način pokazao kako odgojiti muško dijete. I sad razumijem te njegove poteze.
‘TATA SVE ČASTIO VISKIJEM, A ON PIO – COCA COLU’
Sjećate li se oca kao igrača?
- Same njegove karijere se ne sjećam toliko, ali sjećam se utakmice kad je dobio tešku frakturu lubanje. Bio sam jako mlad, dosta blizu terena i sjećam se tog udarca glavom u glavu nakon kojeg je ostao nepomično ležati na terenu. Bilo je to dosta ružno, iz ušiju mu je išla krv neke čudne boje, sve mi je izgledalo dosta strašno. Kažem, karijere se ne sjećam toliko, ali znam puno priča iz tih vremena. A te priče su mi kao zagrebačkom dečku i dalje najljepše bajke koje mogu slušati.
Stric Boro je nosio nadimak “lane s Korane”.
- Stric i stari su bili potpuna suprotnost, dva nevjerojatno različita karaktera. Tata je bio veliki profesionalac, radnik koji se davao 300 posto u nogometu, a stric je bio pravi boem. I nikad nisam upoznao osobu koja bi o njemu rekla jednu krivu riječ. Jednom mi je prilikom na Kajzerici jedan čovjek ispričao kako je bio na fešti u Karaki povodom mog rođenja. I, kaže, tata je tad svima naručio viski, a sebi dvije Coca-Cole, ha, ha.
Igor ima i nekoliko zanimljivih hobija, to su…
- Najveća strast mi je paintball, a volim i karting! Vjerojatno već imam više od 200 vožnji po raznim arenama, veliki sam zaljubljenik u karting. I kad odemo negdje na pripreme ili na neko putovanje, prvo pogledam gdje blizu ima neka karting staza. Evo, kad idemo na utakmicu u Pulu, ja si isplaniram put preko Poreča kako bih tamo odradio jednu vožnju, ha, ha.
Nogometnu lozu obitelji Cvetković nastavlja vaš sin Mark.
- Mali je dobar. Od mene je bio usmjeren na sve sportove osim nogometa. Prvo se primio džuda, kad je stigao do nekog pojasa, došao je doma, predao mi taj pojas i rekao mi: ‘Tata, ovo je za tebe, ali na džudo se ne vraćam’. Počeo je trenirati nogomet na Kozjaku, a onda je u Lokomotivi nedostajalo djece 2011. godišta. Trener Blašković, koji je bio trener te generacije, a nekad davno trenirao je mene, pitao me hoću li sina dovesti na jedan trening. Nije mi to padalo na pamet jer živimo na drugom kraju grada.
‘SIN MARK JE NAPADAČ, STVARNO ZNA ZABITI’
Ali ipak…
- Sin je došao na jedan trening, svi su bili zadovoljni i ostao je. Trener Blašković me pitao imam li još nekoga, a ja mu odmah ponudio jedno drugo dijete koje je bilo i bolje od mog sina, ha, ha. I evo, njih dvojica već 5,5 godina treniraju u Lokomotivi, moj sin je napadač, moram reći da dosta zabija. Kad s jednog dijela grada sam u 7 ujutro ide na drugi dio na trening, znači da uživa u tome. I neka uživa. Ako mi jednog dana dođe doma, pa kao s džudom više ne želi trenirati nogomet, s tim nemam nikakvih problema.
A kakav je mali Mark?
- Potpuno drugačiji od mene. Ja sam bio čvršći tip, onako stoper, a on ima viziju i tehniku. I nos za gol. Kad bih mu ja davao savjete što da radi u suparničkom kaznenom prostoru, on vjerojatno nikad ne bi zabio gol. Mogu mu savjetovati nešto oko pristupa, angažmana, agresije i takvih stvari, ali oko zabijanja golova baš ništa.
I za kraj, možete li na klupi Lokomotive dočekati i 1000. utakmicu?
- Uh, puno je to, puno za ovu funkciju. Daleko je to, ali ne i nemoguće. Kad sam počeo s ovim poslom, tu su bili dečki koji su igrali sa mnom, a ovi mlađi mi se već obraćaju s ‘vi’. Tko zna što će se događati u budućnosti, ali da dođem do 1000. utakmice, morao bih na klupi biti i do svoje 55. godine. Sve je moguće, nikad ne recite nikad – završio je Cvetković.
Izvor: 24 sata Foto: Privatan album/NL/Pixsell
