Enes Novinić – igrač koji NK Karlovac 1919 danas i te kako nedostaje. Ćukovoj momčadi treba pravi špic igrač, realizator, a to je Novinić. Dok je igrao u plavo-bijelom dresu Karlovca bio je najbolji. Međutim, već duže zbog bolesti izbiva s nogometnih travnjaka.
– Mogu se vratiti tek sljedeće godine u srpnju, što vjerojatno znači da se aktivno više neću baviti nogometom. Iako nikad ne reci nikad. Nakon puknuća žilice u mozgu sretan sam što se uopće smijem baviti sportom. Rekao bih – na žalost ili na sreću. Nisam previše razočaran što su mi doktori zabranili pristup lopti. Zdravlje je naravno na prvom mjestu. U nogometu sam prošao zaista sve, od reprezentacije, prve lige, proputovao kontinent i cijeli svijet tako da sam zahvalan što sam to doživio – priča Enes Novinić.
Enes se nogometom počeo baviti još u osnovnoj školi. U varaždinskom Varteksu je proveo deset godina. Tu se igrački najviše profilirao, s Varteksovcima je službeno nastupao po Europi. Zahvaljujući dobrim igrama bio je član hrvatskih mladih reprezentacija. Nakon Varteksa dolazi u Karlovac 1919, a po ispadanja Karlovca iz Prvog državnog razreda odlazi u Lustenau, klub austrijsku Erste ligu. Iz koje se vraća u 1. HNL, u koprivnički Slaven Belupo, potom pak pristupa slovenskom prvoligašu Krki.
– U međuvremenu sam imao tešku ozljedu koljena koje ja zapravo odredila nastavak moje karijere, jer više nisam mogao u prvoligaški nogomet. Kraće vrijeme bio sam u Segesti, a iz Siska opet stižem u Karlovac. Na igralištu sve do nezgode s glavom.
NEMA RECEPTA
Boljka karlovačke momčadi je završnica, imate li savjet?
– Teško je biti pametan kada nisi s ekipom na terenu. Svaki igrač je zasebna osobnost i nešto što ja smatram korisnim savjetom nekome ne mora značiti baš ništa. Normalno da je lakše zabijati kada te okružuju kvalitetni suigrači. S obzirom na to da sam u prošloj sezoni, za mene prekinutoj, zabio 15 golova svakako sam zahvalan momcima. Ono što nisam volio jest soliranje, sebičnost i nekorektnost. Na teren izlazi ekipa, a ne pojedinac i koliko god ti mislio da si dobar ili možda bolji od ostalih, ako se ne uklopiš i kreneš u neke individualne akcije, nećeš postići ni minimum. Sastav mora disati kao jedan i jedno; kad znaš da nekome taj dan ne ide, da nije disponiran, moraš dati dvostruko. Hrpa je tu raznih trikova, modela, stavova, poruka, ali stvarno nema provjerenog recepta.
U sedam aktualnih kola Treće lige-Središte Karlovac ima šest poraza i jednu pobjedu. Komentar?
– Premda mnogi na to gledaju kao na neuspjeh čak debakl kluba, ja se ne slažem. Razlika u vrijednosti Četvrte i Treće lige je ogromna. Brojni pojedinci koji sada igraju Karlovac nisu nikad bili u tom rangu, pa im se ne može zamjeriti što se nisu odmah snašli. Svi oni imaju izraženu želju za pobjedom i samo im treba dati šansu. Odlična je to klapa i cjelina, siguran sam da će se naviknuti i prilagoditi na teži ritam Treće lige. Najgore je izgubiti prve utakmice jer odmah krene loše raspoloženje: svi su ljuti, prozivaju te na sve strane, a u suštini je najgore nogometašima. Pa tko želi izgubiti!? I kada daš sve, nastradaš. Jednostavno ne ide. Drugi put sklona ti je sreća i dobiješ makar je protivnik bolji. Sve je to sport, treba biti strpljiv i uporan.
KARLOVAC OSTAJE
Matija Štefančić je rekao da momčad nije igrački dorasla za Treću HNL?
– Osim što je bio moj trener, Matija je i moj prijatelj. Osobno, mislim da je zaslužio ostati šef struke jer ipak je klub uveo u viši rang. Prebrzo su mu uskratili povjerenje. Štefančić je, kao i ja, prošao puno u ovom sportu. Zajedno smo nosili KA-boje u najtežim danima toga kolektiva. Ako netko ima iskustva za krizna razdoblja, onda je to on! Ne bih tumačio tu njegovu izjavu, valjda je izrečena u afektu.
Smatrate li da će Sreten Ćuk napraviti više s tim kadrom, ohrabruju početna tri boda?
– U sportu se često pokazalo da određeni šok može pozitivno utjecati na momčad. NK Karlovac je upisao prvu pobjedu, za koju je ionako bilo samo pitanje vremena. Sreten Ćuk je bez dvojbe odličan stručnjak čije će znanje ovim poletnim dečkima dobro doći. Želim njemu i čitavoj postavi puno uspjeha.
Hoće li Karlovac u Trećoj ligi „plesati jedno ljeto“ ili … ?
– Uvjeren sam da će NK Karlovac ostati u Trećoj ligi. Sadašnji predsjednik Ribar je donio niz pozitivnih promjena. Nadam se da će cijela Uprava ustrajati na pomoći, financijskoj i logističkoj, kako bi klub ostao u rangu kojeg zaslužuje. Spadamo među rijetke sa sjajnim navijačima, Gademzima, koji iskreno bodre i nose, vjerni i glasni. I zbog njih bi bila šteta da se dogodi ono što nikako ne želimo.
Vaši dugoročni sportsko-nogometni planovi?
– Ne znam što sljedeća godina nosi. Hoću li se baviti nogometom kao igrač. Vjerujem da ću i dalje ostati aktivan u sportu. Želja mi je završiti Nogometnu akademiju te učiti mlađe uzraste.
NOGOMET I LJUBAV
Enes je u Karlovcu upoznao Ivanu Rumenović, tadašnju glasnogovornicu NK Karlovac 1919. Nogomet ih je spojio?
– Da i ne – odgovaraju uglas.
Zamišljeno je da to bude paralelni razgovor – malo s Ivanom, malo s Enesom. No, ubrzo se ispostavilo da neće biti tako: više je govorila Ivana, što ne čudi budući da je glasnogovornica gradskog Stožera civilne zaštite. Očito i press-ataše svoje obitelji.
– Naime, dok sam bila zadužena za odnose s javnošću u klubu Enes je bio ozlijeđen te tada uopće nisam znala ni tko je on, niti da uopće igra za NK Karlovac. Zapravo, upoznali smo se kao novinarka i igrač. Kad sam prestala raditi u klubu zaposlila sam se na karlovačkoj televiziji. Kako sam pratila i sportska događanja, prilikom jedne pressice upoznala sam Enesa. Preko zajedničkog poznanika počeli smo se družiti, odlaziti na kave i malo po malo se zaljubili. Ključni trenutak zbio se kad je NK Karlovac upao u teške financijske probleme a Enes dobio ponudu Austrijanaca. Ostati u Karlovcu ili ići s njim? Sudbina je htjela da odemo skupa, što meni nije bila laka odluka. Ostaviti sve u Karlovcu, siguran posao, mamu… Srećom, bilo je to izvrsno rješenje: oženili smo se i dobili predivnu Korinu.
Kako živi bračni par Rumenović-Novinić?
– Super ovo zvuči, bračni par Rumenović-Novinić, morat ću nagovoriti Enesa da svojem prezimenu doda i moje – smije se Ivana, nastavljajući:
– Pokušavamo u vlastiti raspored ugurati i sportske aktivnosti. Naravno da je pandemija virusa sve to malo usporila, ali usprkos svemu živimo aktivno. Sportski. Enes u nogometu, ja u plesu.
NAVINUTA 100 NA SAT
Njihove obveze i dodatne zanimacije uvelike su se smanjile kad se rodila Korina. Ivana radi u Uredu župana, Enes u trgovačkom lancu.
Ima li Korina sportske predispozicije?
– Jasno da je posve promijenila naše živote. Znam da zvuči kliširano, ali svatko tko me poznaje zna kako sam dosta teške naravi. Vječito sam govorila da mi životni ritam neće promijeniti nitko. Kako to obično biva, sve mi se obilo u glavu i danas moj dnevni ritam i život uopće kontrolira to malo stvorenje od dvije godine. Geni su geni te je Korina izrazito hiperaktivno dijete, navinuta 100 na sat. Pratiti njezinu rutinu mogu samo aktivni roditelji. Ove jeseni je na moje i Enesovo veliko zadovoljstvo krenula na ples i za sada joj fino ide. Dobro, to ja tako rezoniram. Ako je još nisu izbacili s treninga, mislim da bi moglo biti nešto od nje. Bude li upola uspješna kao ja, bit ću zadovoljna ha, ha! Cilj nam je da što više vremena provede u nekom muvingu, što manje s mobitelima i pred televizorom. Za sada je tako.
Preko pokojnog oca Tomice Rumenovića, nekad perfektnog prvotimca RK Jugoturbina, Ivana je bliska i rukometu:
– Rukomet mi je i dan-danas najbolji sport i može se Enes ljutiti koliko hoće, ali smatram da je deset puta teži od nogometa. Sto puta sam znala reći Enesu da se oni u nogometu niti ne umore, pogotovo napadači. Žao mi je što je tata zbog ozljede morao odustati iako je imao vrlo dobre inozemne ponude, i što ga ja nisam imala prilike vidjeti na terenu. O njegovoj rukometnoj karijeri saznajem zahvaljujući fotografijama. Svi mi kažu da je bio odličan, u što ne sumnjam poznajući njegovu tvrdoglavost.
U Stožeru civilne zaštite ima poprilično posla?
– Bilo je i više kad smo tek krenuli, sredinom ožujka. Svima nama je to bila nova situacija – suočavali smo se s nepoznatim izazovima. Kao član užeg tima Stožera CZ Karlovačke županije od početka pandemije pa sve do danas nisam imala niti jedan slobodan dan. Dok je većina ljudi bila doma za lockdowna, Stožer je svakodnevno radio, a jednako je i sada. Nastojimo odgovoriti na sve upite i pomoći svima.
Kako je njoj glede novih zaduženja?
– Sve u redu. Štoviše, napokon u potpunosti radim ono za što sam se školovala i u čemu uživam. Čim na posao ne dolazim s grčem i veselim se svakom idućem tjednu znam da sam tu gdje trebam biti. Pokušavam se svakodnevno educirati, tako da imam široki prostor za učenje i napredak.
DIVAN POSAO
Kakve impresije ima s glasnogovorničke dužnosti u prvoligaškom NK Karlovcu?
– Stresne, ha ha! Taj posao dogodio se netom po završetku fakulteta, što znači da sam bez praktičkog iskustva upala u nogometni kaos. Definitivno shvaćam da sam u sve to ušla pomalo naivno i previše iskreno. Tada sam mislila da je sve to divno i krasno i htjela sam da svi budu zadovoljni. Stvarno bedasto. No, moram biti zahvalna na konkretnoj praksi. Brzinski sam naučila krizno komuniciranje i suočavanje s napadima s raznih strana koji su me doista pogađali utječući na moj život. Danas na to gledam kao na poučnu školu za sve stresne situacije. Vjerujem da je u klubovima koji su financijski stabilni i sređeni biti glasnogovornik bez sumnje divan posao, što NK Karlovac u tom trenutku nikako nije bio.
Treba li NK Karlovcu glasnogovornik?
– U ovoj fazi zasigurno ne. Bilo bi mudro zaposliti osobu za marketing. Povećati interes za upis djece u nogometnu školu, uspostaviti prodaju dresova. Koliko znam, klub nema svoj Fun shop, zabavni program na utakmicama, team building za roditelje… Treba povećati prodaju ulaznica. Dakle, toliko je mjesta za iskorak i poboljšanja.
Zašto je dobro da klubovi imaju atašea za medije?
– Svaki ozbiljan klub ima osobu za marketing i odnose s javnošću, odnosno cijeli tim. Najlakše je organizirati press-konferenciju ili poslati priopćenje. Neusporedivo je teže steći povjerenje, proširiti spoznaju da je ono što se radi korisno za društvo. Važno je stalno biti na raspolaganju medijima, odgovarati na upite prije nego krenu dezinformacije s ‘ulice’ i slično. Osoba koja se bavi PR-om mora brinuti da sve informacije prvo izađu iz klubova jer će tako spriječiti bespotrebne šumove u komunikaciji. S druge strane, treba i dobra priča, neka zanimljivost zbog koje će klub stalno biti u središtu, zbog čega će se djeca upisivati u baš taj određen klub i slično. Neću otkrivati sve tajne PR-a, ha, ha!
PLESNA PRIČA
U kojoj mjeri je bivša aktivna plesačica uključena u stari hobi, onako rekreacijski ili…?
– U stvari tek sada, sa 36 godina, živim svoju pravu plesnu priču. Već pet sezona sam stalni član Karlovačke plesne reprezentacije, koja djeluje u Zorin domu. Realizirali smo dvije cjelovečernje predstave, Mystery i Nuspojavus. Sve rasprodano. Prema tome, osvojili smo publiku. Užitak je plesati s ljudima unutar KPR-a i konačno mogu reći da su mi se godine amaterskog bavljenja plesom isplatile. Veliko hvala ide Zorin domu koji nam je omogućio vrhunske uvjete, od dvorane, kostima i rasvjete do ljudi koji brinu o nama. Neprocjenjivo. Najveći dio sam ipak provela u Studiju 23, kod moje Verice (Vrbanac op. a). Bila sam i na plesnoj akademiji u Austriji, plesala sam i vodila mlađe uzraste u Koprivnici dok je Enes igrao za Slaven Belupo. Nakraju se sve poklopilo s KPR-ovcima.
Bila je i članica Skupštine KŠZ. Koliko je danas prisutna u sportu?
– U Skupštini KŠZ kratko. U to doba preselila sam u Austriju. Što se tiče funkcionarske uključenosti, nisam prisutna ni najmanje. U prirodi posla mi je da pratim sve sportske klubove s područja Karlovačke županije. Što se tiče privatne strane, prisutna sam svakodnevno.
Razgovarao Marijan Bakić FOTO/privatni album
