Hrvati kao članovi MOO-a znatno pridonijeli olimpizmu i njegovom nedvojbeno pozitivnom utjecaju na svjetsku zajednicu. Od novije povijesti prema ranim godinama MOO-a to su Anton Vrdoljak, član MOO-a od 1995. do 2012., Boris Bakrač, od 1960. do 1987., i Franjo Bučar, član MOO-a od 1920. do 1946. godine. Prije neki dan u članstvo MOO primljena je i bivša predsjednica RH Kolinda Grabar Kitarović. Prisjetimo ih se.
KOLINDA GRABAR KITAROVIĆ (članica je MOO od 2020.)
Prijedlogom predsjednika MOO-a Thomasa Bacha donedavna hrvatska predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović (52) izabrana je za članicu Međunarodnog olimpijskog odbora, kao četvrta osoba i prva žena iz Hrvatske izabrana za članicu Međunarodnog olimpijskog odbora. Odlučeno je tako na prvoj, povijesnoj, virtualnoj sjednici kompletnog članstva Međunarodnog olimpijskog odbora. Bivša hrvatska predsjednica izabrana je s 86 glasova ‘za’ i tri ‘protiv’.
FRANJO BUČAR (član je MOO od 1919. do 1927.)
Franjo Bučar je promicatelj modernog olimpijskog pokreta na prostorima Hrvatske Franjo Bučar, rodio se u Zagrebu 25. studenoga 1866. godine. Filozofski fakultet, smjer povijest i zemljopis završio je u Zagrebu, a povijesne znanosti doktorirao u Grazu 1897.
Radio je kao profesor tjelesnog odgoja u rakovačkoj gimnaziji te na zagrebačkim gimnazijama. Od 1894. do 1896. organizirao je tečaj za učitelje gimnastike, prve hrvatske škole za obrazovanje kadrova za tjelesni odgoj. Promicatelj je novih sportova, osnivač brojnih klubova, strukovnih saveza, Hrvatskog športskog saveza (1909.) i Jugoslavenskog olimpijskog odbora ( 1919.).
U kolovozu 1894. godine, dva mjeseca nakon osnivanja Međunarodnog olimpijskog odbora u časopisu Gimnastika objavio je vijest o njegovom osnivanju. Za vrijeme studiranja na Centralnom gimnastičkom zavodu od 1892.do 1894. u Stockholmu te prilikom brojnih putovanja Europom Bučar je upoznao nekoliko članova MOO-a, uz čiju je pomoć nastojao učlaniti Hrvatsku u Međunarodni olimpijski odbor. Prilikom posjete Parizu 1908. razgovarao je s P. de Coubertinom o mogućem prijemu Hrvatske u MOO, Coubertin se s prijemom načelno složio, ali hrvatska molba za prijem nije razmatrana na sjednicama MOO-a. Znatan poticaj razvoju olimpizma u nas dala je Bučarova knjiga Olimpijske igre u Stockholmu godine 1912, na kojima je boravio kao gost Victora Balcka, predsjednika Organizacijskog odbora tih igara.
Franjo Bučar izabran je za prvog predsjednika Jugoslavenskog olimpijskog odbora osnovanog 1919. i tu je dužnost obnašao do 20. siječnja 1927. godine. Članom Međunarodnog olimpijskog odbora postaje 1920. godine. O zadacima i problemima vezanim uz olimpizam Bučar se dopisivao s predsjednicima MOO-a, P. de Coubertinom, Henri Bailler-Latourom i Siegfridom Edströmom. Nakon II. Svjetskog rata Franjo Bučar se tadašnjim vlastima ponudio kao posrednik u uključivanju u Međunarodni olimpijski odbor. Poslao je pismo Fiskulturnom odboru Hrvatske, ali je 25. prosinca 1946. preminuo, ne dočekavši odgovor. Franjo Bučar je tijekom 50 godina u brojnim hrvatskim dnevnim novinama, stručnim časopisima, leksikonima i enciklopedijama objavio mnogobrojne članke o olimpizmu. Bio je suradnik u brojnim spomen-spisima, monografijama športskih organizacija i glasilima Jugoslavenskog olimpijskog odbora.
BORIS BAKRAČ (član je MOO od 1961. do 1987.)
Boris Bakrač rodio se 25. ožujka 1912. u Slavonskoj Požegi, a na Tehničkom fakultetu u Zagrebu diplomirao je 1936. godine. Od 1944. do kraja rata bio je opunomoćenik Glavnoga štaba partizanske vojske Hrvatske za razmjenu zarobljenika.
U razdoblju od 1948. do 1951. bio je ministar građevinarstva u hrvatskoj vladi, a od 1974. do 1978. na dužnosti je predsjednika Republičkoga vijeća Sabora Hrvatske. Dužnost predsjednika obnašao je i u Turističkom savezu Hrvatske (1973. – 1980.) Nogometnom savezu Hrvatske (1952. – 1962.) i Jugoslavenskom olimpijskom komitetu (1953. – 1961.). U članstvo Međunarodnog olimpijskog odbora izabran je 1960. na sjednici u Rimu, a član je do 1987. godine kada je dobrovoljno istupio iz članstva uz službeno obrazloženje da to čini zbog narušenog zdravlja. Stvarni razlog bilo je neslaganje s radom tajništva Jugoslavenskog olimpijskog komiteta u Beogradu.
Od 1968. do 1971. bio je član Mješovite komisije, a od 1984. član i potpredsjednik Kulturne komisije Međunarodnog olimpijskog odbora. Sudionik je sedam ljetnih i dviju zimskih olimpijskih igara te je sudjelovao u radu 26 sjednica Međunarodnog olimpijskog odbora. Službeno i privatno dopisivao se s predsjednicima MOO-a, Averyjem Brundageom, Michaelom Killaninom i Juanom Antoniom Samaranchom. Njegovo djelovanje u Međunarodnom olimpijskom odboru ostavilo je duboki trag, pa je nakon odluke o povlačenju, proglašen počasnim članom MOO-a, a predsjednik Međunarodnog olimpijskog odbora Juan Antonio Samaranch odlikovao ga je jednim od najvećih priznanja – Olimpijskim redom.
Život tog marljivog sportskog djelatnika bio je ispunjen nizom postupaka koji su pridonijeli promicanju sporta i olimpizma u nas. Zalagao se za dobivanje organizacije IV. Opće skupštine asambleje nacionalnih olimpijskih odbora u Dubrovniku 1969, Mediteranskih igara u Splitu 1979, Zimskih olimpijskih igara u Sarajevu 1984. i Univerzijade u Zagrebu 1987. godine, na kojoj je bio potpredsjednik organizacijskog odbora. U dnevnom i stručnom periodičkom tisku objavio je mnogobrojne članke posvećene olimpizmu. Trofejem Saveza za fizičku kulturu Hrvatske nagrađen je 1958, a Republičkom nagradom fizičke kulture za životno djelo 1981. godine. Umro je u Zagrebu 29. studenoga 1989. godine.
ANTUN VRDOLJAK (član je MOO od 2005.)
Antun Vrdoljak je prvi predsjednik Hrvatskog olimpijskog odbora (1991.- 2000.), član Međunarodnog olimpijskog odbora (1995. – 2012. ), počasni predsjednik HOO-a od 2003. te počasni član MOO-a od 2012.
Prvi je predsjednik HOO-a izabran na Osnivačkoj skupštini HOO-a 10. rujna 1991. godine. Na toj dužnosti ostaje sve do 2000. godine kada su održani redoviti izbori u Hrvatskom olimpijskom odboru. U mandatnom razdoblju 2000. – 2004. te 2004.- 2008. član je Vijeća Hrvatskog olimpijskog odbora prema funkciji člana Međunarodnog olimpijskog odbora.
U mladosti se bavio atletikom, rukometom, stolnim tenisom i jedriličarstvom. Počeci sportskog utjecaja počinju organizacijom Europskog prvenstva. Naime, samo 57 dana prije početka Europskog prvenstva u atletici u Splitu preuzima mjesto predsjednika Organizacijskog odbora u trenutku kada je, zbog nedovršenih objekata i slabe organiziranosti, prijetilo oduzimanje prvenstva, koje je na kraju ostalo upamćeno upravo po besprijekornoj organizaciji. Tijekom priprema za EP i na prvenstvu upoznaje vodeće ljude europske i svjetske atletske organizacije, kao i predsjednika Juana Antonija Samarancha, na čiji je prijedlog 1995. godine, na 104. sjednici MOO-a, izabran za člana MOO-a.
Afirmirani je režiser koji je 1966. godine režirao prvi od svojih desetak igranih filmova za koje je dobio mnoga domaća i međunarodna priznanja. Nakon prvih slobodnih višestranačkih izbora 1990. postaje potpredsjednikom Republike Hrvatske.
Izvor HOO
