“Naučio sam da uspjeh nikad ne dolazi prije nego ozbiljno počneš raditi na sebi te da je najveći talent koji kao osoba možeš posjedovati – ustrajnost i mogućnost da se motiviraš za daljnji rad i kada sve izgleda izgubljeno i propalo.”
U vrijeme kada se Teniski klub Željezničar natjecao u Prvoj saveznoj teniskoj ligi bivše države bio je standardni prvotimac zaslužan za ispisivanje najvećih rezultata u povijesti kluba iz Vrbanićevog perivoja, a u paru sa Dinkom Gudelj spadao je u red najboljih igrača na ovim prostorima. Kasnije je bio i trener u HTK Ozalj Rožić koji je bio trostruki ekipni prvak Hrvatske. Pogađate, riječ je o Mladenu Sušnju, dečku s karlovačkog asfalta čijeg se životnog puta ne bi posramili ni najbolji holivudski scenaristi. Uvijek maksimalno posvećen svemu što radi, izuzetno obazriv i korektan stekao je prijatelje na svim stranama svijeta. O njegovom putu, iskustvima, razmišljanjima, iskušenjima i svemu ostalom KAŠ-ev novinar Dario Smojver razgovarao je u Melbourneu koji se vjerovali ili ne nalazi na Floridi, a ne u Australiji kako bi mnogi pomisli. No, 51-godišnji Mladen Sušanj Hrvat je s američkom putovnicom i stalnom adresom na sunčanoj Floridi.
NEOČEKIVANA ŠANSA
– Melbourne u kome živim je grad u okrugu Brevard na Floridi u Sjedinjenim Državama 72 milje jugoistočno od Orlanda. Prema popisu stanovništva iz 2019. godine u njemu je živjelo 81.468 stanovnika. Mnogi ga opisuju kao najpoželjnije mjesto na Floridi za obiteljski život i to ne samo zbog položaja već i naglašeno tople i ugodne klime najvećim dijelom godine. Dakle živim u gradu veličine našeg Karlovca na obali Atlantskog Oceana gdje nema velikog prometa, nema onečišćavanja prirode, škole za djecu su relativno dobre. Smješteni smo u sredini između floridskih metropola, Miami, Orlando, Tampa i Jacksonville, tako da kada se zaželimo velikog grada za sat vremena smo u gužvi, betonu i okruženi neboderima. Orlando je najbliži i u njemu za klince ima puno sadržaja i tematsko zabavnih parkova. Da mislim da bi mi negdje drugdje bilo bolje pa čak i u Australiji, ne bi se dvoumio preseliti, ali za sada, dok moji klinci ne završe srednje školu, siguran sam da ćemo ostati u Melbournu u Americi – započeo je priču o američkom gradu gdje živi zadnje desetljeće.
Kako to da si završio u Americi i kakav je život na Floridi?
– Priliku za magisterij iz područja Satelitskih komunikacija dobio sam u Americi zahvaljujući mojem kolegi iz srednje škole i kasnije s Fakulteta Elektrotehnike i Računarstva (FER), Gordanu Juratiću. Njegova sestrična, također Karlovčanka, Gorana Knežević-Zec i njen suprug Joško Zec, radili su kao asistenti na sveučilištu University of Central Florida u Orlandu. Svojim su znanjem i radnom etikom impresionirali profesore. Joškov mentor na doktoratu, Dr. Jones, rekao je da će dati punu stipendiju studentu koga oni preporuče za postdiplomski studij i istraživačkog asistenta. Tako sam na preporuku Juratića i prije nego sto su me Joško i Gorana uopće upoznali, dobio neočekivanu šansu. Sjećam se odgovora Dr. Jonesa na moj prvi e-mail u kojem sam se predstavio i iskazao svoj interes za studij u Americi: “Ako si i upola tako dobar student i radnik kao Joško, kod mene te čeka sigurno mjesto!” To je bilo u ljeto 1997. godine. Nakon što sam uspješno položio ispite na američkom konzulatu u Zagrebu i par tjedana nakon što je Hrvatska osvojila brončanu medalju u nogometu na SP-u u Francuskoj letio sam za Orlando. I evo 23 godine kasnije još sam tu na sunčanoj Floridi. Vrijeme na Floridi je odlično barem 8-9 mjeseci godišnje, a terena za sportove ima u izobilju.
Jedno aktualno pitanje – bojiš li se COVIDA-19? Kakav je tvoj stav prema pandemiji i kako je podnose tvoji susjedi na Floridi?
– Jedino gore od Covid-a je strah od Covida. Život mora ići dalje. Uz sve predostrožnosti, obzir i nove mjere, moramo naći načina da normalno funkcioniramo. Na sreću moj posao je takav da mogu raditi i od kuće ili čak doći u ured, koji je 90 posto prazan. Ne ovisim o mušterijama koje ulaze u moj prostor. Tako da mi je puno lakše nego onima koji drugačije zarađuju za život i trenutno pate materijalno i ne vide skori izlaz. Ljudi ovdje su kao i svugdje; boje se, paze se većinom vremena, ali si onda tu i tamo daju oduška i izlože opasnosti zaraze. Dosta ljudi koje znam je imalo virus uključujući mog najstarijeg sina Tibora, ali evo na sreću svi su se oporavili relativno brzo i bez posljedica. Obitelj u Hrvatskoj je isto zdrava, a mnogobrojna obitelj supruge u Brazilu bez većih problema je prebrodila prvu godinu korone.
SIN ROBUSNI NAPADAČ LOKALNOG KLUBA
Čime se baviš ti i tvoja obitelj?
– Radim kao inženjer u firmi koja je vodeća u američkim, a mislim i svjetskim razmjerima, na polju automatskog navođenja vlakova i teretnog vlakovnog prometa – Westinghouse Air brake Technology, Wab Tec. Prvih 15-tak godina profesionalne karijere bio sam zaposlen u području mobilnih komunikacija i optimizacije mobilnih mreža. Taj mi je posao omogućio da puno putujem po USA, ali i po cijeloj Južnoj Americi, pa sam tako skoro dvije godine imao priliku živjeti i u Mexico City-ju te četiri godine u Rio de Janeiru u Brazilu. Inače, počeo sam putovati još na magistarskom studiju upravo zahvaljujući Dr. Jones-ovim vezama u NASA-i. Jednom smo prilikom Joško i ja boravili čak tri tjedna na jednom od izoliranih otoka Maršalskoga arhipelaga sakupljajući meteorološka mjerenja. Kada sam se zasitio putovanja i osjetio da zbog obiteljskih rasporeda i obaveza ne mogu više biti na putu nego kod kuće, vratio sam se ‘doma’ u Melbourne i promijenio inženjersko polje djelovanja. Sada mi je posao 20 minuta udaljenosti od kuće i to biciklom. Uopće više ne putujem i imam dovoljno vremena za prevažanje djece na treninge. Počeo sam se i organizirano ponovno baviti sportom. Uz to i redovan posao, prije dvije godine sam na američkom tržištu počeo više nego uspješno zastupati hrvatsku firmu “Oto Trak” iz Kraljevice koja proizvodi jedinstven sustav praćenja i kontrole jet-skijeva. To je prije svega jedan interesantan projekt i jako kvalitetan proizvod “Made in Croatia” koji već koristi 100-tinjak rental centra na Floridi, Texasu i Californiji.
A supruga?
– Moja supruga Ida je domaćica i brine se o kući i cjelokupnoj logistici oko djece i kompletnog domaćinstva. Kćerka Eva je ovo proljeće navršila šest godina i krenuti će nakon ljeta u prvi razred. Sin Hugo završava 6. razred i robusni je napadač lokalnog nogometnog tima do 12 godina, a moj najstariji sin Tibor je brucoš na fakultetu koji se nalazi prihvatljivih 5-6 sati vožnje od Melbourne-a, Florida State University u glavnom gradu Floride Tallahasseeju. I Tibor je kao i Hugo igrao u istom klubu, ali je bio centarhalf, jako cijenjen od strane svojih i protivničkih trenera koji su mu preporučili da se okuša u sveučilišnom nogometu. To na žalost nije bilo u njegovim planovima, već se prvenstveno odlučio usredotočiti na dosta zahtjevni studij inženjerstva na FSU.
SJETA ZA PROHUJALIM VREMENIMA
Nedostaje li ti Hrvatska?
– Moram priznati da sam prvu nostalgiju za Hrvatskom i pogotovo za Karlovcem osjetio tek nakon 20 godina kada sam 2018. proveo ljeto u rodnom gradu i prisustvovao proslavi 30. godišnjice mature. Šetajući Karlovcem, sjedeći u parkovima, pred zgradom mojih roditelja gdje sam odrastao, ili na teniskom u Vrbanićevom perivoju, postao sam svjestan koliko sam imao lijepo i bezbrižno odrastanje i preplavile su me emocije ispunjene lijepim slikama iz djetinjstva i mladosti. Iako je to bila više sjeta za prohujalim vremenima, nedostaju mi i neke stvari koje su u Karlovcu normalne, a na Floridi ne postoje. To da, na primjer, možeš pješice otići do kafića, sjesti malo na terasi, popiti kavicu, popričati sa starim prijateljima, kupanje na Korani nakon dobre partije tenisa ili hakla u Šancu…Imamo mi ovdje Atlantski ocean ali nikad se nisam uspio prilagoditi na pješčane plaže i to da dođem doma s kupanja pun pijeska i prljaviji nego što sam otišao. Čak niti u brazilskom Riju nisam bio veliki poklonik plaže iako se tamo na Copacabanu i posebno Ipanemu ne dolazi samo okupati nego vidjeti i biti viđen.
Možemo li te uskoro očekivati u rodnom gradu?
– Nastojim doći svakih par godina, ali puno puta se planovi promijene, baš kao 2020. kada smo morali otkazati zbog pandemije korona virusa. Moja supruga Ida je Brazilka, tako da je generalni plan da djeca idu jedne ljetne praznike u Brazil, a druge u Hrvatsku. Ova bi godina trebala biti na rasporedu Hrvatska, ali kako stvari stoje na naše razočarenje veće su šanse da se apstinencija međunarodnih putovanja produži do daljnjega. Ja ću vjerojatno doći i posjetiti roditelje koji su već u 80-tima i koji mi jako puno fale što sam stariji i stariji. Tu je i sestra Jasminka i puno jako dobrih prijatelja koje bi svakako htio opet vidjeti.
NAJVIŠE MU NEDOSTAJU LJUDI
Što je u Americi bolje nego u Hrvatskoj i obrnuto?
– Amerika mi nudi mogućnost da se kompletno isključim i izoliram od svakodnevnih događaja i bespotrebnih prepucavanja, pogotovo onih dnevno političkog karaktera. To je puno teže u zemlji gdje si rođen, pogotovo kada je ona tako mala kao Hrvatska i gdje je sve, od ekonomije, sporta, izbora za pjesmu Eurovizije ili kretanja novopečenih influencera prožeto političkim bojama i nesuglasicama koje se vuku od stoljeća sedmog, preko ’41-e, ’91-e pa do danas. Malo me brine to što sve više tih sjekira koje su mi se činile zakopane i ovdje u Americi dobivaju na značaju i zamahu. Sve više čujem ljude koji se otvoreno konfrontiraju i stavljaju na jednu ili drugu stranu, objašnjavajući jedni drugima kako su od davno ugroženi, kako su im prava ukinuta, privilegije uvijek na drugoj strani. Sve mi to zvuči jako poznato i to me dosta brine.
Što ti najviše nedostaje u Americi?
– Najviše mi nedostaju ljudi koje volim i koji su tisućama kilometara daleko, koji stare kao i ja i od kojih neke možda neću nikada više vidjeti. Nakon svih putovanja došao sam do saznanja ta je svako mjesto toliko lijepo i interesantno koliko i ljudi koje si tamo upoznao i s kojima si ostvario veze. Naravno mislim na veze dublje od nekih čisto površinskih interakcija. A gdje to čovjek može imati više ljudi s kojima je dijelio dobro i zlo, doživljavao predivne trenutke, pobjede, otkrivao svijet nego u svom zavičaju i rodnom kraju?
Kako sada stoji američka ekonomija?
– Ekonomija prolazi kroz cikluse i to se neće promijeniti. Svaki od njih uključuje smjene optimistične ekspanzije i pesimistične redukcije potrošnje od strane firmi i vlade. Uz te normalne ekonomske plime i oseke, to su još i ovakvi neplanirani utjecaji kao što je pandemija, izbijanje rata ovdje ili ondje, tweet predsjednika, ili uragan koji razvali dio jedne savezne države. Kad sve zbrojim, najbolje je previše se ne zanemarivati kako ekonomija stoji, pogotovo što to iz usta raznih analitičara može zvučati dijametralno oprečno, ovisno o njihovoj političkoj opredijeljenosti. Brinem se da ono na što imam utjecaja odradim kvalitetno i da to pomogne mojoj grupi, firmi, obitelji i meni osobno. Stvari koje su izvan moje kontrole me samo mogu izbaciti iz takta, a to mi u svakodnevnoj životnoj utakmici najmanje treba.
HR-USA, PREDNOSTI I MANE
Jesi li ti sada Hrvat ili Amerikanac?
– Od 2011. godine posjedujem državljanstvo Sjedinjenih Američkih Država, ali sam naravno zadržao i hrvatsku putovnicu. Planiram s vremenom zatražiti i brazilske papire, jer zbog djece na to imam pravo. Jednog dana kada se umirovim, htio bi dosta vremena godišnje provoditi u Brazilu, pa će mi to olakšati stvari.
Vratimo se sada u tvoje djetinjstvo. Kako bi ga opisao i što ti je najviše ostalo u sjećanju?
– Kao i većini koji djetinjstvo provedu u miru i bezbrižnosti i ja idealiziram kako je super bilo u 70-im i 80-im, pogotovo u usporedbi kako je to današnjim klincima …(smijeh). Čini mi se da je bilo jako puno aktivnosti kojim smo se mogli baviti; sport, zborovi, glazbena škola, radio amaterizam, prvi koraci sa kompjuterima, izviđači i sve to uz stvarno minimalni angažman naših roditelja. Stvarno ne sjećam da su me moji vodili na treninge a igrao sam tenis od 10-te godine do odlaska u Ameriku te nogomet i košarku kao kadet i junior, ili na priredbe gdje sam pjevao u zboru, na sastanke ove ili one grupe. Danas, barem gdje ja živim, osim sto sin ide sam u školu koja je tri bloka udaljena od kuće, apsolutno na sve zanimacije, školske i vanškolske, moramo voziti djecu i tako na neki način sudjelovati – prvenstveno financijski pa onda i volontirati određeni broj sati za klub, školu, slati povremeno gablece, sokove, slatkiše, organizirati turnire i slično. To zna biti stresno i iziskuje puno slobodnog vremena ili super organizaciju. Naši roditelji toga su bili oslobođeni. Ipak, kao glavnu prednost onog vremena ističem prilike za osamostaljivanjem koje smo mi kao djeca imali i koje su nas formirale brže i bezbolnije nego prilike koje djeca i mladi danas (ne)imaju.
Kakva ti je bila mladost i školovanje? Što je ono što najviše pamtiš?
– Mladost mi je bila kao i svačija – neponovljiva …hahaha. Često se sjetim tih dana, prijatelja iz ulice, škole, klubova, prvih izlazaka, ljubavi, hodanja… Na žalost nekih dragih ljudi više nema, a s previše njih sam i izgubio kontakt. Facebook nas je djelomično spojio, pomogao nam da razmijenimo neke stare, zaboravljene slike i evociramo uspomene. U Karlovcu sam završio osnovnu školu i matematičku gimnaziju. U Zagrebu sam ‘furiozno’ krenuo na FER-u koji se tada zvao ETF i prve dvije godine završio u roku, a neke velike ispite dao i prije roka. Onda je došao rat, pa povratak tenisu što je sve odužilo moje studiranje. Dosta dugo sam bio “siguran” da se nikada neću baviti inženjerstvom čak i ako ikad diplomiram, nego ću ostati u tenisu. No, slijedom slučajnih i nepredvidivih okolnosti, dobio sam priliku otići na magisterij u Ameriku i tu sam priliku iskoristio. Srećom, kada se ukazala ta prilika, već sam bio diplomirao i to samo iz razloga da ne slušam doma više mamu koja mi je svaki dan postavljala isto pitanje: “A što je s tvojim faksom?”, u godinama dok sam studije bio stavio na sporedni kolosijek. Sada, s distance od skoro 25 godina, mislim da sam donio ispravnu odluku. Na UCF-u u Orlandu sam radio kao naučni istraživač i tako podmirivao studentske troškove koji u Americi nisu bili mali. Magistrirao sam u roku i na svim ispitima i završnim ocjenama imao ocjenu A, kod nas bi to bilo 5. Prvenstveno zato što sam prošao strahovit dril na FER-u, naspram kojega je studiranje na Floridi bio odmor, a i zato što nisam ponovno htio prolaziti kroz pakao odugovlačenja studija kao u Zagrebu. Dr. Jones me često nagovarao da upišem doktorat, ali htio sam što prije završiti studij, naći posao i otkriti što to stvarno nudi američki san i započeti normalan život.
Jesi li imao kakav nadimak?
– “Sule” je vjerojatno najkorišteniji nadimak koji sam stekao tamo negdje za vrijeme srednje škole, ali iskreno ne sjećam se kako sam ga zavrijedio ili dobio. Nisam nikada bio neki veliki fan tog nadimka, ali ako su ga drugi prihvatili meni je to bilo ok. Inače, Sule je u Turskoj vrlo popularno žensko ime, pa su me mnogi pogotovo na početku emaliova i messangera, a među njima najviše Turaka, znali kontaktirati vjerojatno misleći da sam kakva zgodna cura.
U KARLOVCU SVE DOMAĆI DEČKI
OK, možemo potvrditi da nisi zgodna cura, ali zato pouzdano znamo da si bio više nego uspješan tenisač?
– Uspjeh je relativan pojam, ali hvala na komplimentu. Najviše se sjećam uspjeha koje smo postizali kao momčad. Prvo u TK Karlovcu, nekad TK Željezničar, a kasnije u HTK Ozalj-Rožić. U oba kluba počeli smo od najniže razine i došli do elitnog razreda. U Karlovcu je to bio spoj ambicioznih juniora; Gudelj, Gačić, Sever, Žuvela, Grčić i Pleše, kasnije Golubić i ja pridruženih već afirmiranim iskusnim starijim igračima; Hoppe, Švegar, Smojver i Radojčić od kojih smo učili i koje smo težili nadmašiti kako bi uopće upali u momčad. Ta kombinacija mladih i iskusnih teniskih lavova, iskustva koje smo stjecali zajedno putujući, trenirajući i igrajući po Sloveniji, Hrvatskoj i BiH je nešto što me najviše izgradilo kao igrača, ali i kao osobu. Trener koji nas je okupio, svemu naučio i vodio je također bio klasa za sebe – Damir Abaffy. Po meni najbolji trener svih vremena u Karlovcu i njemu svi moramo biti zahvalni za predivne godine sporta, druženja i uspjeha. O kvaliteti tenisa najbolje govori podatak da sam zadnje tri svoje srednjoškolske godine i teniske sezone, pored takve jake konkurencije za ulazak u prvu ekipu TK Karlovca, igrao kao prva ploča, dakle na prvoj poziciji u momčadskom teniskom meču na kojoj nastupaju najbolje rangirani igrač sa službene rang liste. Nevjerojatno je koliko je karlovački tenis bio kvalitetan i cijenjen na prostoru bivše države. A pazite mi nismo imali niti jednog igrača sa strane. Sve domaći dečki.
Što je bilo kasnije?
– Kasnije kao 20-godišnjak i student, pokušao sam nešto slično pokrenuti i napraviti u Ozlju uz logističku i financijsku potporu vlasnika i poslovnog čovjeka Vlade Rožića. Mislim da smo i tamo napravili pravi mali sportski podvig, ponovno krenuvši od početka i najniže Hrvatske lige te u rekordnom roku stigavši do vrha i to u samo 4-5 godina postojanja. Prvi i vjerojatno jedini smo hrvatski teniski klub koji je bio na turneji po Americi (1996.) Bila je to jedna od akcija za koju se malo zna, ali koja je meni i mom suigraču Borisu Brezscu dala nadu da se i mi možda jednoga dana kao studenti možemo naći na američkim sveučilištima. Dvije i pol godine nakon turneje već sam grijao klupe na UCF-u, a Boris je u Ameriku došao mislim dvije godine poslije.
USPJESI I NEUSPJESI KOJI SE PAMTE
Koji ti je uspjeh posebno ostao u sjećanju?Ako moram izdvojiti jedan uspjeh na koji sam posebno ponosan, to je pobjeda protiv TK ‘Petar Drapšin’ iz Banja Luke u kvalifikacijama za ulazak u 1. Saveznu tenisku ligu 1989. godine. Tada sam na pripreme došao izravno iz vojničke SMB uniforme vojske bivše države s najmanje 10 kg previše. Ipak, u samo 15 dana pod vodstvom splitskog teniskog trenera i teniskog maga, pokojnog Zorana Ercegovića Meka uspjeli smo kao momčad naprosto zgaziti uvijek neugodne Banjalučane. Sjećam se da sam pobijedio svoj meč nadigravši protivnika s kojim sam do tada imao negativan rezultat, a u paru s Draganom Radojčićem, također u dva seta, savladali smo njihov najjači par. Feštali smo par dana nakon tog uspjeha koji smo čekali zadnje dvije, tri godine, ali smo uvijek nekako ostajali kratkih rukava.
A neuspjesi?
– Njih je bilo koliko hoćete, pogotovo u mlađim kategorijama, kada sam debelo kaskao za ostatkom svoje generacije. I u Karlovcu, a pogotovo na državnim natjecanjima. Većinom bi se tada vraćao s turnira nakon ispadanja u prvom ili eventualno drugom kolu, dok su moji suigrači iz momčadi Gudelj, Pleše i Žuvela bilježili zavidne rezultate, ulazili u finala ili čak osvajali naslove. Nije mi bilo lako, pogotovo jer sam u školi bio uvijek u vrhu po ocjenama, pa me tenis jako dobro znao spustiti na zemlju. Ali, nisam odustajao i na to sam jako ponosan. Roditelji su mi bili velika podrška i kada mi je bilo najteže, uvijek su znali naći nešto pozitivno i u najtežim trenutcima. Negdje na prelasku iz osnovne u srednju školu posložio sam neke stvari, naučio dobro servirati, počeo kopirati stil igre koji mi je ležao i po fizičkoj i mentalnoj konstituciji i neuspjesi su polako počeli ustupali mjesto uspjesima. Ali, nije sve bilo ružičasto ni nakon toga. Najviše me pekao poraz od Mitje Vatovca, tada najboljeg Slovenca na mom zadnjem juniorskom državnom prvenstvu u Ljubljani. On je došao kao jedini koji bi mogao skinuti Gorana Ivaniševića s juniorskog trona, dok sam slovio samo za solidnog klupskog igrača. Imao sam dvije meč lopte u tie-breaku trećeg seta, ali je obje Mitja odigrao odlično i na kraju slavio. Ne sjećam se meča kojeg sam izgubio, a da mi je toliko ljudi prišlo, čestitalo i reklo da sam igrao ‘atomski’ i isto zaslužio kao i Mitja proći dalje. Ali to je tenis. Nauči vas kako se nositi sa porazom i pobjedama. Morate biti kompletni i mentalno jaki jer u tenisu nema neriješenog rezultata. Mitja je do finala sve protivnike lako pobijedio, ali ipak je ostao kratak u meču sa „Zecom“ Ivaniševićem koji je bio na nekom drugom nivou.
Kojeg se meča posebno sjećaš jer si ga sjajno odigrao, a koji ti je bio najgori?
– Sjećam se da je sam na jednom meču Druge lige, mislim da je to bilo protiv TK Pećine iz Rijeke, igrao protiv igrača za kojeg prije nikad nisam čuo, a koji je do tada, igrajući na prvoj ploči. dobio sve svoje protivnike, od kojih sam recimo ja pola dobio, a pola izgubio. Taj sam meč u Karlovcu odigrao skoro pa bez greške, jednostavno pustio ruku i lako pobijedio u dva seta. Ne sjećam se da sam ikada prije niti kasnije na jednom službenom meču imao takav osjećaj zone. Sve što sam htio i zamislio funkcioniralo je. A kao najgore, sjećam se par važnih mečeva u paru s Dinkom Gudeljem, mojim dugogodišnjim partnerom i velikim prijateljem, kada bi krenuo ispravno, igrao set i pol odlično i nakon toga jednostavno se ugasio – nestao. Nisam si dugo to mogao objasniti, niti pronaći način kako da se izvučem i trgnem iz takve situacije. Jednom smo imali gotovo dobiven meč polufinala prvenstva Hrvatske za juniore. Vodili smo set, break, i imali još tri break lopte. Prvi retern sam pogodio backhandom, mojim boljim udarcem, okvirom i od tog momenta neobjašnjivo stao, nestao s terena. Moja igra je samo tonula i tonula. Još i danas osjećam zbog toga grižnju savjesti i mislim da sam tada Dinka uskratio za naslov prvaka jer bi nas u finalu čekao daleko lakši protivnik.
NAJJAČI TENISKI PAR U DRŽAVI
Ipak nakon toga u seniorskoj konkurenciji sa Dinkom Gudelj slovili ste za jedan od najjačih parova u bivšoj državi. Imali ste nekoliko značajnijih pobjeda.
– Kao junior, igrajući na prvoj ploči parova u Drugoj ligi, imali smo mislim nekoliko sezone bez poraza. A protivnici su nam bili neki od tada najboljih hrvatskih i slovenskih igrača. Tako smo skupljali neophodno iskustvo i gradili samopouzdanje koje je očito meni puno više trebalo nego Dinku. Osvojili smo isto tako drugo mjesto na seniorskom prvenstvu Hrvatske izgubivši u samoj završnici od naših velikih prijatelja, ali i protivnika koje u više prilika nikako nismo mogli pregristi od Ive Pađena i Igora Brezsca. Moram napomenuti da smo Dinko jednu sezonu zajedno nastupali pojedinačno i u parovima i za TSV Marktoberdorf u klubu našeg suigrača Daria Smojvera koji je tamo bio trener. U odlučujućem meču za prvo mjesto na tablici Oberlige nadigrali smo par u kome je nastupio kasnije uspješan češki tenisač Jan Vacek (najbolji plasman 61. na ATP ljestvice 2002. op.a.). Pišemo i pobjedu protiv Davis Cup izbornika i osvajača Željka Krajana s kojim smo odmjerili snage dok smo igrali za HTK Rožić-Ozalj.
Da li ti je sport pomogao u životu?
– Jako puno i to pogotovo zato što mi u sportu uspjesi nisu dolazili tako lagano, na bazi prirodnog dara kao u recimo u školi. Na tenisu, ali i košarci koju sam igrao kao kadet i junior, naučio sam ostati ustrajan i nakon teških razočaranja i poraza. Naučio sam da uspjeh nikad ne dolazi prije nego ozbiljno počneš raditi na sebi, te da je najveći talent koji kao osoba možeš posjedovati – ustrajnost i mogućnost da se motiviraš za daljnji rad i kada sve izgleda izgubljeno i propalo.
KRUH SA SEDAM KORA
Bio si uspješan teniski trener, a onda si tako reći preko noći ostavio se reketa i krenuo u druge poslovne vode. Kako je i zašto do toga došlo?
– Već sam ranije rekao kako je sasvim slučajno došlo do toga da sam se našao u Americi i vratio svojoj profesiji inženjera elektrotehnike. U trenerskim sam vodama bio od 1993. pa do 1998. prvenstveno zato što sam volio i još uvijek volim prenositi znanje sporta na djecu. Nakon par godina, na žalost, počeo sam osjećati da sam u trenerskoj priči sve više zbog novca. Kada sam se znao uhvatiti da gledam na sat kad će završiti trening na kom ću zaraditi X tadašnjih maraka, rekao sam sebi da je to znak da taj posao ne mogu raditi još slijedećih 30-40 godina, bez obzira koliko dobro je tada bio plaćen. I u Americi sam prihvaćao trenerske uloge, ali uvijek samo volonterskog karaktera. Većinom je to bilo treniranje nogometa u klubovima gdje su moja djeca igrala ili trebala ‘stručnu’ pomoć budući da Amerikanci oskudijevaju u stručnom kadru za najmlađe kategorije.
Igraš li još tenis ili se baviš nekim drugim sportom?
– Tenis odigram kada se vidim da svojim starim suigračima – Dinkom, Žukijem, Zdenom, Dariom što znači u prosjeku par puta svakih 2-3 godine. Redovito haklam nogomet dva puta tjedno jer su ovdje na Floridi uvjeti za rekreativni sport fenomenalni, a ima i puno ljudi sa svih strana svijeta koji vole doći odigrati dobar hakl i poslije se rashladiti pivicom, na žalost ne i Karlovačkim.
Sudionik si Domovinskog Rata. Kakva su sjećanja iz tih slavnih dana naše povijesti?
– Sjećanja su teška sa željom da nam se tako nešto nikada više ne ponovi i da naša djeca budu pošteđena sumraka ljudske gluposti kakav je rat. Pogotovo rat s ljudima s kojima si do prije par mjeseci prijateljevao, išao u školu, sretao na sportskim terenima, u gradu, na izlascima … S druge strane, osjećam se ponosnim da sam u takvim vremenima skupio hrabrosti i stavio se na raspolaganje u obrani mog voljenog grada Karlovca i Lijepe Naše. Kao i brojni karlovački tenisači i klupski kolege, nositelj sam Spomenice Domovinskog Rata i Spomenice Domovinske Zahvalnosti na što sam jako ponosan.
TRI OPCIJE ZA KRAJ
Planiraš li nekada povratak zauvijek u Lijepu našu ili imaš druge planove?– Još imam barem 15-tak ili više godina do mirovine, a toliko će manje više trebati da najmlađu kćer popratim kroz školu. Dok se ta dva ciklusa ne završe ne vidim se nigdje drugdje nego na Floridi. Nakon toga, vidjeti ćemo. Opcije su Florida, Brazil ili Hrvatska, ali svaka ima i prednosti i mana, pa ćemo konačnu odluku ipak donijeti kada za to dođe vrijeme.
Koliko stranih jezika govoriš?
– Engleski i Portugalski koristim svaki dan na poslu i kod kuće. Španjolski na haklu i sa prijateljima iz Južne Amerike koji još nisu dobro savladali Engleski. Njemački sam bio govorio odlično zaslugom profesorice Manojlović iz osnovne škole i usavršavanju u teniskom kubu u TSV Marktoberdorf. Na žalost taj jezik nisam koristio 23 godine pa se bojim da bi mi trebalo dosta da se podsjetim.
Govore li tvoja djeca hrvatski?
– Tibor govori tečno, a Hugo i Eva znaju po par riječi da izmame osmjeh bake i djeda preko WhatsAppa. Moja mama govori Engleski tako da ona prevodi tati koji se već 18+ godina trudi da ga nauči zbog unuka, ali mu bas ne ide …hahaha.
Smatraš li da si ispunio svoje životne ciljeve?
– One koje sam si zadao do 50-godine, jesam. Uvijek ostaje otvoreno pitanje da li su ti ciljevi bili dovoljno ambiciozni ili ne. Kad pogledam unazad i vidim svoj životni put do sada sigurno ga ne bih mijenjao. Budući da hvala Bogu nisam još na kraju tog puta, imam i nove ciljeve za slijedećih 10, 20 ili 30 i kusur godina pa ćemo u nastavku ovog interviewa. Tamo negdje 2055. godine moći ćemo konačno rezimirati moj životni put. Naravno ako vam to tada bude zanimljivo i ne bude na primjer COVID-55 ili neke druge „gluposti“.
MLADEN SUŠANJ: ‘Htio bih zahvaliti svima koji su sudjelovali u procesu mog sazrijevanja i zaslužni su da sam danas tu gdje jesam’
– Mladima skrećem pozornost da pokušaju čuti što im stariji i iskusniji imaju za reći prije nego sami donesu odluku kako i što dalje. A onda kada ih donesu, kada naprave po svom izboru, da preuzmu potpunu odgovornost za svoje postupke i rezultate bez prebacivanje krivice na onog koji im je dao savjet. To je velika stvar koju me je sport naučio, pogotovo tenis gdje si sam na terenu i moraš biti spreman živjeti sa svojim odlukama i onime kuda te one odvedu. To je prvi korak u procesu sazrijevanja i napretka kojem svi težimo. Mojim prijateljima, trenerima, učiteljima, profesorima, suborcima, suigračima, razrednim kolegama, klincima koje sam trenirao a koji su sada već odrasli ljudi, njihovim roditeljima i svima s kojima sam na ovaj ili onaj način surađivao htio bi se zahvaliti jer svi oni su sudjelovali u procesu mog sazrijevanja i zaslužni su da sam danas tu gdje jesam. Naravno, prvenstveno je to zasluga mojih roditelja čije metode odgoja želim prenijeti i na svoju djecu makar često osjećam da mojim roditeljima nisam još u tome dorastao. Neizmjerno hvala i mojoj supruzi Idi, djeci, sestri Jasminki kao i široj obitelji koja je uvijek bila tu za mene i zbog koje sam neizmjerno sretan da je imam.
Foto: Privatna arhiva
