Obitelj Stepić je potpuno u sportu. Majka i kći su u rukometu, otac je nogometni trener, sin je bio nogometaš. Pitamo je razgovarate li u kući o sportu na što nam je duhovito odgovorila: „Pa ne pričamo baš puno jer to je obično jednosmjeran razgovor. Kaj da ti velim tako je to kad imaš za supruga trenera nogometaša!
Sa Ksenijom Stepić alias Ličina poznajem se nekoliko desetljeća jer smo živjeli u istom kvartu i bili u istom klubu – RK Dubovcu. Mislim, ona u ženskoj a Đanković i ja u muškoj ekipi. Bila mi je i na vjenčanju. Isuse, kako godine prolaze … Oduvijek je bila samozatajna, skromna i nenametljiva – kao čovjek, žena, prijateljica … Kao igračica? Igrala je krilo, koliko se sjećam solidno. Ali, ne tako dobro kao njena kći Lucija koja je danas jedna od najboljih igračica RK Škola rukometa Karlovac. Do povrede koljena je 12 godina igrala rukomet za Dubovac naravno, a nakon povrede je morala prekinuti s aktivnim igranjem. Ali nije prekinula s rukometom. Godinu dana je bila prva dama, predsjednica ŽRK Karlovac-Švarča, a sada je službeni predstavnik ženske ekipe RKŠR Karlovac.
SLUŽBENI PREDSTAVNIK KLUBA
Za tebe kažu da si šefica u RK Škola rukometa Karlovac?
- Moram priznati da prvi put čujem da sam šefica u RK Škola rukometa Karlovac?! Zna se jako dobro tko je šef, ja sam samo službeni predstavnik kluba i njihova ‘teta Ksenči’.
Miloš Đanković, koja je njegova uloga?
- Pogodio si, Miloš Đanković je šef i njegovo je da nam osigura redovito treniranje, putovanja na utakmice, dovođenje eventualnih pojačanja i slično. Ne tako davno bilo je govora o ‘napadu’ na 1. HRL, dovođenju dvije-tri igračice, a mi nažalost nismo uspjeli zadržati ni najbolju nam igračicu …
Zar se nikako nije moglo zadržati Kristinu Vuković?
- Ah ta Kika, puno nam nedostaje! Naravno da je mogla i trebala ostati u Karlovcu, ali to nije pitanje za mene pa ću se onda i suzdržati od odgovora.
Za Karića vele da je predsjednik „u sjeni“?
- Gospodin Karić je jedan od rijetkih sponzora i na tome mu od srca hvala. Pomaže koliko može i to ne ističe. Prije korone svaki petak poslije treninga bio je rezerviran za kratko druženje u njegovom lokalu Le paon na Senjskoj cesti, ali ova moderna gripa sve je poremetila pa i to tradicionalno druženje.
Miješa li se Uprava u rad trenera Dražena Keče?
- Naš trener radi odličan posao. Uspio je posložiti mladost i iskustvo, obzirom da je raspon u godinama od 15 do 25. Ne treba mu nitko sa strane jer je dovoljno kvalitetan da od svake igračice izvuče ono najbolje što imaju i mogu dati kao igračice.
Ti si roditelj, kćerka Lucija je jedna od najboljih igračica. Guraš li je kod treneru da igra više?
- Kaj tebi je, to mi ne pada na pamet. Lucija je moja kćer i naravno da mi je drago što je jedna od boljih u ekipi, tim više što je teško uskladiti joj posao,treninge i utakmice. Dakle, nije potrebna bilo kakav moja intervencija kod trenera, niti bih ja to činila.
Tomislav Lang je tehniko. Koji je njegov zadatak?
- Naš Langić, tako ga od milja zovemo, da ga nema trebalo bi ga izmisliti. On uvijek svojim duhovitim smicalicama izmami curama osmijeh kad im baš i nije do smijeha. Ali, ono najvažnije je da je zadužen za ‘tekuća’ pitanja. Svoj posao tehnika obavlja besprijekorno.
IGRAJU TOPLO-HLADNO
Ekipa baš i nije uspješno startala. Mogu li djevojke zadržati drugoligaški status?
- Ekipa je startala neplaniranih porazom u Zaprešiću pa smo opet ‘neplanirano’ dobili bivšeg prvoligaša Murvicu … Uglavnom, ovaj početak igramo toplo-hladno, ali vjerujem da ćemo se brzo posložiti i da opstanak u ligi ne bi trebao biti upitan.
U nedjelju (16:30) u dvorani kraj Korane igrate s drugom ekipom zagrebačke Lokomotive?
- Vjerujem da će bodovi ostati u Karlovcu. Naša je ekipa jedna od najmlađih u ligi, ako ne i najmlađa. Naglasila bih stoga da niti jedna utakmica nije laka i da djevojke trebaju uložiti maksimum kako bi polučile povoljan rezultat.
Što nedostaje ženskoj ekipi da bi mogla bez straha odigrati prvenstvo?
- Odgovor bi bio u prethodnom pitanju. Bez lažne skromnosti uz Kristinu Vuković, povratnicu u klub Mariju-Kusu Kusanić i sve ostale igračice mi bile druge-treće u Drugoj ligi ali … Sad što je tu je, koga nema bez njega se mora.
Što misliš da li je ženski sport u Karlovcu dovoljno tretiran?
- Gle, kako se izboriš tako ti je. Uvijek može bolje ali ponekad trebaš i mali poguranac. Pritom mislim na sponzore da bi došao do tog nečega boljeg za čime težimo. Sponzora nažalost nešto i nema. Ne znam, kao ženskom klubu treba nam možda malo više podrške od Grada, Županije …
ŽIVJELE ZA RUKOMET
Jedina si iz sjajne generacije dubovačkih rukometašica koja je ostala u rukometu. Zbog kćerke ili …
- Ponosna sam što sam bila dio te odlične ekipe, možda i najbolje generacije rukometašica koja je igrala Drugu saveznu ligu bivše države. Bile smo prava klapa, družile smo prije treninga, poslije treninga, živjele smo za rukomet i ništa nam nije bilo teško.
Sastajete se ikada, mislim kao veteranke?
- Moram priznati da se ne viđam s njima prečesto, no neke se viđaju češće. Nađemo se ponekad na kavi. Svaka od nas ima neke druge prioritete u životu, ali ako zatreba tu smo jedna za drugu uvijek.
Što misliš da li bi se ponovno mogle okupiti i zaigrati onako revijalno protiv vršnjakinja iz nekog drugog kluba?
- Jedno par godina smo redovito odlazile na turnir veteranki u Umag. Sad je to nešto stalo i tako su godine prošle. Eventualno bi mogle odigrati dva puta po pet minuta hahaha … A možda ni toliko. Stisle nas godine!
Zapravo, tvoja obitelj je potpuno sportska. Kćerka i ti ste u rukometu, suprug „Bosna“ je nogometni trener, sin Luka je bio nogometaš. Razgovarate li u kući o sportu?
- Pa ne pričamo baš puno jer to je obično jednosmjeran razgovor. Kaj da ti velim tako je to kad imaš za supruga trenera nogometaša!
Dobro, a za koji nogometni klub onda navija obitelj Stepić?
- E tu smo prilično ujednačeni, vodimo 3:1, tri za Hajduk i jedan dinamovac – zaključila je ovaj razgovor Ksenija, ali neka bude teta Ksenči kad je već tako zovu rukometašice pa onda valjda možemo i mi.
