INTERVJU MIX

KAŠ-ev INTERVJU, Ivan Pavić: Živio je u vreći za spavanje a danas je top menadžer te uživa u životu na relaciji Amsterdam – Karlovac

Nekadašnji uspješan karlovački tenisač Ivan Pavić (42) godinama već ne živi u svom rodnom gradu a u svijetu se dokazao kao vrlo uspješan poslovni čovjek, menadžer. „Ivan je prije svega sjajan čovjek i prijatelj, vrlo kulturan, školovan, pristojan, te nadasve obazriv. Jedan zajednički poznanik rekao je za njega da bi ga svaka majka poželjela za sina! Ivan je onaj tip ljudi zbog kojih vjerujete u dobrotu i prijateljstvo“, tako o njemu govori Dario Smojver, njegov dugogodišnji prijatelj s teniskih terena u Vrbanićevom perivoju.

Znamo da se „skitao“ svuda po svijetu. Stoga je sasvim razumljivo zašto je njegova vrlo dinamična životna priča itekako zanimljiva pa je i to jedan od razloga za poziv u KAŠ-ev ovotjedni intervju. S Ivanom Pavićem razgovarali smo o Karlovcu, roditeljima, djeci, Americi, Nizozemskoj, odrastanju, sportu, tenisu i još mnogočemu.

Tko si ti, Hrvat, Amerikanac, Nizozemac …?

  • Od svega po malo. Gdje god sam živio nešto sam iz toga kraja preuzeo. To je sad dio mene iako ne razmišljam previše o tome. U Hrvatskoj su mi korijeni i za mene će to uvijek biti moj dom. Po poslovanju i načinu rada vjerojatno imam dosta mentaliteta i osobina koje sam pridobio školovanjem i životom u Americi i Nizozemskoj. Vlasnik sam dviju putovnica, a djeca ih imaju tri.

Gdje trenutno živiš?

  • Zadnjih deset godina živim u Amsterdamu i mogu reci da sam zadovoljan životom ovdje.

Čime se trenutno bavite ti i tvoja obitelj?

  • Radim kao globalni direktor strateške nabave za plastičnu ambalažu u američkoj multinacionalnoj kompaniji Kraft Heinz. Zadužen sam za budžet od 650 milijuna dolara i radim s kolegama i dobavljačima iz cijelog svijeta. Glavno mi je zaduženje stvaranje strategije nabave i rad na projektima. Posao je odgovoran i od zaposlenika se traži jako puno, pritisak je strahovito velik. Maya i Luka idu u nizozemske škole. Maya pohađa njihovu srednju školu dok bi kod nas bila u 7-om razredu osnovne, a Luka ide zadnji razred osnovne, što bio u Hrvatskoj bio 5. razred osnovne škole.

Sport ti je pomogao u životu?

  • Sport mi je definirao život. Kroz tenis sam odrastao, a kasnije se uz pomoć tenisa školovao. Puno mojih prijateljstava vezano je uz sport. Bez sporta si ne bih mogao zamisliti svoj život.

POBIJEDIO IVANA LJUBIČIĆA

Jedan si od tenisača koji je ostavio neizbrisiv trag u karlovačkom sportu: Kojeg se meča posebno sjećaš jer si ga sjajno odigrao?

  • Ima ih nekoliko. Jedan je kad smo Vedran Protić iz Karlovca i ja pobijedili Ivana Ljubičića i Krešu Krolu (tada top 5. igrača u svojoj dobi op.a.) u parovima na omladinskom teniskom prvenstvu Hrvatske u Zagrebu 1997. godine. Sjećam se samo da nam nitko u teniskom klubu to nije vjerovao. Tada je Ivan Ljubičić imao 18 godina i bio 340-ti na ATP listi u svijetu. Taj meč nije ništa odlučivao. Ali svejedno, pobijediti ATP rangiranog igrača je za nas bio izuzetan uspjeh. Sjećam se kako smo se Vedran i ja tada pogledavali u smislu ‘Jel’ se ovo zaista dogodilo?’ Ni Ljubičiću nije bilo jasno jer nismo bili niti u top 20 igrači i nije mu bilo baš drago. Odigrali smo taj meč kao u transu. Tako nešto dešava se jednom u životu.

… a koji je bio najlošiji?

  • E sad … koji sam meč najlošije odigrao. Ne sjećam se posebno niti jednog. Bilo ih je dosta. Strašno su me živcirale one situacije kad se izgubi dobiveni meč. Nije bio problem kad bih izgubio i dao sve od sebe, ali u drugačijim situacijama. Oni koji su igrali tenis znat će o čemu pričam. U tenisu sve je u glavi. Mislim da sam s godinama i iskustvom upravo na tom području najviše napredovao. U stanju sam akceptirati vlastite greške i uvijek ću pohvaliti dobru igru protivnika. Sport je nadmetanje i viteštvo. Boljem treba znati čestitati.

Najveći uspjeh?

  • Najveći uspjeh je da kad se osvrnem na svoj dosadašnji životni put, svoju djecu, roditelje, prijatelje, ljubavi, iskustva i sebe kao osobu. Preplavi osjećaj zadovoljstva i ispunjenosti.

… a neuspjeh?

  • Još uvijek nisam skupio dovoljno hrabrosti da odlepršam u poduzetničke vode no i to će doći na raspored. Sve u svoje vrijeme.

Igraš li još tenis ili se baviš nekim drugim sportom?

  • Da, kad god mogu. Nažalost to nije često i svede se u prosjeku na jedanput tjedno, a to je premalo. Znao sam igrati i nogomet i košarku, no prestao sam zbog obiteljskih i poslovnih razloga. Najdraže mi je doći u Karlovac i odigrati s Dariom Smojverom, Lukom Šomenom, Dinkom Gudeljom i Zdenkom Hoppeom … Oni su zadnjih par godina moji najčešći partneri.

Jesi li imao kakav nadimak?

  • Moj dragi, sada na žalosti pokojni prijatelj Lovran Prpić zvani Loli, s kojim sam se doslovno do suza znao nasmijati, dao mi je nadimak Pacho i onda malo kasnije i podnadimak Pajo, tako da me još i danas mnogi u teniskom klubu na Korani upravo tako zovu.

OD RODITELJA DOBIO LJUBAV I ODGOJ KAKVI SE RIJETKO SREĆU

Često spominješ roditelje?

  • Roditelji su mi uvijek bili najveći navijači i davali mi potporu čak i kada se nisu slagali s mojim odlukama. Stvarno imam najbolje roditelje na svijetu! Od njih sam dobio ljubav i odgoj kakvi se rijetko sreću.

Krenuo si kao srednjoškolac iz Karlovca preko Amerike do povratka u Europu?

  • Oduvijek sam želio vidjeti i doživjeti svijet. Ta crta u meni bila je jako naglašena. Po prirodi sam vrlo radoznala osoba. Kako sam igrao tenis imao sam priliku čuti o iskustvima karlovačkih tenisača poput Daria Smojvera, Dinka Gudelja, Nives Milošević i Igora Dakića koji su preko tenisa otišli u Njemačku i Ameriku na razmjenu studenata još u srednjoj školi, ili direktno na sveučilište. Ili kao u Smojverovom slučaju na posao kao vrhunski teniski trener u Njemačkoj. Kako su se moja sestra Irena i šogor Radovan odselili u Ameriku u meni se pojavila želja da se okušam preko „bare“ jer tamo imam već nekog svoga. Oni su me i podržali u toj namjeri i tako je počelo.

Ovako, kad o tome pričaš zvuči dosta lako?

  • Ha, ha, ha … Pa nije bilo baš tako. Kao što znate odlazak u nepoznato nije mala stvar. Treba dobiti papire, ne znate hoćete li se uspjeti snaći ili ne … Ostaje uvijek otvoreno i pitanje novca. I još puno toga. Moji su roditelji uvijek bili uz mene. Za moj odlazak u Ameriku bili su spremni žrtvovati se ne bih li ostvario želje. Podignuli su kredit ne bi li mi otvorili put u bolju budućnost. Uz njih se moram još jednom zahvaliti i sestri i šogoru koji su bili od neizmjerne pomoći i potpore, naročito u vrijeme prvih dana adaptacije – priča Ivan i nastavlja:
  • Spremio sam svoje stvari i tako se uputio u nepoznato. Četvrti razred srednje škole završio sam u Little Rock-u, glavnom gradu države Arkansas kod obitelji čiji je sin bio prvak Arkanzasa u tenisu do 18 godina. Toliko sam toga doživio u tih 10 mjeseci, dobroga i lošega da bi o tome roman mogao napisati. Počevši od toga da me je prva obitelj kod koje sam stanovao izbacila nakon što sam se usudio dva puta pobijediti njihovog sina na lokalnim turnirima, pa do toga da sam od tada bio prisiljen spavati u vreći za spavanje na podu jedne dotrajale kuće s ostalim studentima „izbjeglicama“. U to sam vrijeme, što je sasvim razumljivo uspio zaraditi čir na želudcu, ali i osvojiti naslov momčadskog državnog srednjoškolskog prvaka u tenisu i pojedinačnog državnog masters turnira. Imao sam samo jedan jedini fokus i cilj a to je bilo kako osigurati upis na sveučilište i osigurati si tenisku stipendiju.

TRNOVIT PUT DO USPJEHA

Jel’ bilo teško?

  • Moram priznati da je. U nekim trenucima mi se činilo i nemoguće, poput znanstvene fantastike. Tako je to kad si mlad i neiskusan. Uz veliku pomoć sestre koja je u moje ime slala video kazete na različita sveučilišta, kao i Nives Milošević koju sam jednom posjetio u Chicagu i koja se angažirala kod svoga trenera za mene kao da sam joj rođeni brat, za što sam joj doživotno zahvalan. Na kraju sam se skrasio na privatnom univerzitetu u državi Michigan, samo dva i pol sata vožnje od sestre i šogora.

Uspio si?

  • Da, mojoj sreći nije bilo kraja. Bio sam jako zadovoljan ostvarenim. Potom kreće nezaboravno vrijeme studiranja i lijepi dio života. Dosta sam proputovao po Americi jer bili smo osmi u drugoj diviziji koja je imala preko 100 momčadi. Iako sam imao pozitivan omjer pobjeda i poraza 14-3 i odveo momčad u četvrtfinale državnog prvenstva pobjedom u odlučujućem susretu, trener je imao veća očekivanja od mene. Bio sam prinuđen potražiti novi koledž i novu sredinu.

Znači ona faza u životu, kreni-stani-kreni?

  • Da, upravo ta faza, sada o tome opušteno pričam. Vjerujte tada tako nije bilo. Znao sam da sam kod kuće dobio najbolji mogući odgoj i da je put do cilja nije lagan. Svatko zna pobijediti, ali u porazima se gradi karakter. Bitno je koliko ćete se brzo ponovno osoviti na noge. Prihvatio sam to sportski i uz malo sreće vrlo brzo pronašao stipendiju na državnom univerzitetu u Južnoj Karolini gdje sam ukupno gledajući bio više nego zadovoljan. Imalo je to svojih prednosti i nedostatka. Nedostatak je taj što sam sada bio udaljeniji od sestre i šogora, a prednost što je klima neusporediva bolja nego u Michigen-u. Nešto prije završetka studija, studirao sam četiri mjeseca u Santo Domingu, Dominikanska Republika, gdje sam živio s jednom dominikanskom obitelji. I tu sam nažalost bio izbačen iz prve obitelji jer sam previše jeo za njihove standarde. Bilo je još puno avantura, kao na primjer izlet u susjednu državu Haiti, put koji me se jako dojmio.

Po tome koliko pričaš o hrani moglo bi se pomisliti da imaš preko 100 kila a izgledaš kao Tarzan!

  • Uvijek sam volio pojesti. Nije ni čudo kada uzmete u obzir treninge i sve aktivnosti i da nisam baš mrvica visinom niti građom. Pomažu tu i moji dalmatinski korijeni s očeve strane iz okolice Omiša.

ZAHVALAN SESTRI, ŠOGORU, OBITELJI DIVLJAKOVIĆ, NIVES MILOŠEVIĆ …

Vratimo se na tvoju priči, što je bilo dalje?

  • Nakon završetka studija počeo sam tražiti posao. Čak sam dobio i neke ponude, no zbog vrlo rigoroznog imigracijskog zakona u Americi nisam mogao dobiti radnu vizu. U Detroit-u sam upisao magisterij a financirao sam ga tako da sam radio kao asistent trener teniskog tima na tom istom sveučilištu. To je bilo super razdoblje mog života jer sam vikendima znao otići kod sestre i šogora na ručak i druženje, samo 20-tak minuta dalje od faksa. Spletom okolnosti, kako to obično biva u mom životu, našao sam super praksu u najvećem svjetskom proizvođaču fitnes opreme, Life Fitness u Chicagu. Jedan od glavnih šefova i moj danas veliki prijatelj i mentor, Karlovčanin Vojislav Divljaković, jako se angažirao za mene te od kojeg sam puno naučio u poslovnom smislu. Moram zahvaliti i Vojinoj supruzi Maji koji su mi uljepšavali moje dane života u Chicagu. Magisterij sam nastavio u Chicagu i dobio stalni radni odnos u Life Fitnessu.

Koliko dugo si živio u Chicagu?

  • Sedam divnih godina živio sam u tom gradu. Oženio se, kupio stan i dobio dvoje prekrasne djece, Mayu i Luku. Zavolio sam Chicago. Ušao mi je pod kožu, no došla je ponuda od francuske firme Danone za radno mjesto u Amsterdamu. Bio je to ponovno veliki korak u mojem životu, ne samo za mene već za cijelu svu obitelj. Bila je to prilika vratiti se u Europu i približiti se kući u Karlovcu. Prihvatio sam ponudu te sa sada već bivšom suprugom i dvoje djece preselio u Europu napustivši tako ‘obećanu zemlju’ gdje smo imali dobre poslove i kvalitetan život. Preselili smo se u Amsterdam i više-manje krenuli u novu neizvjesnost. Gledajući iz sadašnje perspektive, deset godina kasnije ispada da je to bila najbolja odluka u mom životu!

Zašto?

  • Kao prvo, bliže sam roditeljima u Karlovcu. Odrastanje za djecu u Nizozemskoj je znatno kvalitetnije nego u Americi, prema mojim osobnim kriterijima. Ono što je do sada obilježilo moj životni put jesu ljudi koje sam upoznao i koji su bili uz mene kad mi najviše trebalo. Već sam spomenuo sestru i šogora, Maju i Voju. Tu su još Marinko i Kristina koji su mi bili kao roditelji u Južnoj Karolini. Onda i jedna crnačka obitelj koja me je prihvatila kao ‘izbjeglicu’, pružila mi dom i zavoljela, a i ja njih. Prijatelji poput Harisa, Slavka, Miloša … S njima sam dijelio i nadalje dijelim neke od najljepših uspomena. Naravno, u kontaktu smo još danas, vidimo se kad god se ukaže prilika. Ima tu dosta dobrih i dragih ljudi koje bih mogao nabrojiti.

DJECA GOVORE HRVATSKI S KARLOVAČKIM NAGLASKOM

Tvoji klinci su atrakcija kad se pojave u Karlovcu. Koliko jezika govore i kojim jezikom govorite doma?

  • Ha, ha, ha …Nisam imao pojma da je tako. Možda zato što su povukli gene od bivše supruge koja je tamnoputa. Valjda sam i ja nešto pridonio tomu, barem visinu ako ništa drugo…ha, ha, ha … Zapravo, čuo sam od nekih poznanika kako im je simpatično to što tečno govore hrvatski. Pobijaju dosta stereotipa i nije se jedanput desilo da im se ljudi obrate na engleskom a oni odgovore na hrvatskom, i to još s karlovačkim naglaskom ha, ha, ha … Ne, šalu na stranu. Moja djeca su i zbog sredine u kojoj odrastaju, a i zbog svojih korijena koji imaju po svojoj majci i meni, odgajani na vrlo kozmopolitski i multikulturalan način. Već su sada svjetski ljudi, vidim da već u ovoj dobi sagledavaju stvari iz toliko puno perspektiva. Jako sam ponosan na njih.

Koliko stranih jezika govoriš, a koliko tvoja djeca?

  • Govorim engleski i španjolski tečno, a nizozemski onako. Mogao bih i bolje obzirom da u Nizozemskoj živim već 10 godina. Moja djeca govore tečno nizozemski, engleski i naravno hrvatski. Kad su kod mene doma, pričamo isključivo hrvatski. Kad ‘zašteka’ ubaci se pokoja engleska ili nizozemska riječ. No, odmah se pogleda kako se ta riječ kaže na hrvatskom. Tu sam dosljedan i disciplinaran s njima – kaže Ivan Pavić i dodaje:
  • Dobro je da moja djeca govore hrvatski. To mi jedan od najvećih uspjeha na koje sam ponosan jer sam puno uložio da bi se to ostvarilo. Još dok su bila u trbuhu svoje majke, isključivo sam pričao hrvatski s njima. Htio sam im dati dimenziju da znaju od kuda im dolazi pola korijena, da me bolje razumiju kao osobu a i sebe, naravno. Najbolji način za to je kroz jezik. Ujedno i da se mogu sporazumijevati s bakom i djedom. Kad ih vidim da se igraju s djecom koja žive u Hrvatskoj bez ikakvih jezičnih barijera vrlo sam sretan i ponosan. I oni su vrlo ponosni na tu činjenicu, čak su fora zbog toga i u Nizozemskoj. Kad nazovem Luku njegovi prijatelji Nizozemci se javljaju i kažu ‘Bok, tata’. To im je valjda simpatično, a i mene to uvijek nasmije.

Nedostaje li ti Hrvatska, koliko često navratiš?

  • Dođem 4-5 puta godišnje i to najčešće s djecom koja na Karlovac gledaju kao na njihov drugi dom. Obožavaju doći kod bake i djeda i družiti se sa svojim prijateljima u Karlovcu. Proputovali samo cijelu Hrvatsku, od Vukovara do Cavtata, otoka, Istre, nacionalnih parkova … Malo je poznatijih mjesta gdje još nismo bili u Lijepoj Našoj koja je zaista lijepa zemlja. Važno mi je da se ovdje dobro osjećaju i da što više nauče o domovini svoga oca. Mislim da jednom kad odrastu u potpunosti će shvatiti koliko im je bilo lijepo, iako su oni toga već sada svjesni. Inače, ludi su za Hrvatskom. Luka nosi majicu hrvatske reprezentacije skoro svaki dan u školu. Na mobitelu mu je Modrić i zna sve igrače. Kad igra Hrvatska u bilo kojem sportu moram zatvarati vrata od balkona jer Luka navija iz petnih žila. Obožavam doći u Karlovac u toplinu roditeljskog doma i provesti vrijeme s roditeljima i prijateljima. U Karlovcu si napunim baterije za nove izazove i napore koji me čekaju.

Što je u Amsterdamu bolje nego u Karlovcu i obrnuto?

  • Amsterdam je svjetski grad i time nudi gotovo sve. Od zabave do kulturoloških događanja kojih ima na pretek. Grad ima posebnu čar i meni je jako drag. Nema sličnog u svijetu. S druge strane, Karlovac je moj dom i za njega me vežu emocije, djetinjstvo, uspomene, roditelji i neraskidiva prijateljstva. U njemu sam to što uistinu jesam – ja! Volim Karlovac i ne mogu dugo bez njega. Ljudi su ti koji čine grad a ja zaista imam jedan predivan krug ljudi uz koje sam sretan. Kako bi Massimo rekao u svojoj pjesmi ‘Mali krug velikih ljudi’.

Što ti nedostaje u Nizozemskoj?

  • Upravo ta druženja i prijateljstva, ali ona su mi falila gdje god da sam bio. Posvuda sam stvarao poznanstva i stekao prijatelje. Oni su ti koji mi zapravo najviše nedostaju.

PLANIRA POVRATAK U HRVATSKU

Kako bi opisao svoje djetinjstvo?

  • Imao sam predivno djetinjstvo. Svakom bih djetetu poželio jedan takav osjećaj sreće, bezbrižnosti i slobode koju sam imao, ali i beskrajne ljubavi roditelja. Stalno smo bili vani i nema te igre koju nismo igrali, od picinguza, graničara, noškanja, kartanja, lopova i policije, ludorija na biciklima, sanjkanja pa čak i skijanja na onim crvenim plastičnim skijama koje su pucale od ludorija koje smo izvađali. Rat je na žalost dobrim djelom prekinuo tu idilu.

Kakva ti je bila mladost i školovanje u Karlovcu i Americi?

  • U mladosti sam jedno vrijeme bio dosta izgubljen. Naročito kao tinejdžer. Rat, pubertet, hormoni, slaba ekonomska situacija, srednja škola … Sve je to na svoj način utjecalo na mene. Tu je tenis odigrao dosta veliku i značajnu ulogu u mom životu i odredio pravac kojeg sam se držao. Nezaboravni su košarkaški haklovi u popularnom Šancu, skakanja u pjenu na turbini, skokova s ‘cenera’ i večernjih izlazaka ljeti. Školovanje u Americi mi je pak dalo ono što mi je trebalo da se pronađem i od tada sam krenuo uzlaznom putanjom u svim vidovima svog života.

Kakav je tvoj stav prema pandemiji i kako je podnose u Nizozemskoj?

  • Kompleksna tema koja me iskreno već strašno zamara. Samo da što prije prođe. To je sve što želim reći na ovu temu.

Planiraš li nekada povratak u Hrvatsku ili imaš druge planove?

  • Definitivno se vraćam. To sam već odlučio i to me jako raduje.

Smatraš li da si ispunio svoje životne ciljeve?

  • I više nego što sam zamišljao. Znam i s malo biti sretan, a sve ono što sam stekao i imam jako cijenim i zahvalan sam na tome. Usprkos životnim nedaćama koje me nekada prate, do sada sam u životu imao puno sreće. Vjerujem da sam rođen pod sretnom zvijezdom.

NEPONOVLJIVA LJUBAVNA PRIČA

Vjeruješ li u ljubav i kakva su tvoja iskustva?

  • Vjerujem iako sam se dobro opekao na tom polju. Nakon 18 zajedničkih godina i 13 godina braka sada već bivša supruga i ja smo se na žalost razišli. To mi je jako teško palo. Obitelj je za mene sveta, svim silama sam nastojao i želio da nam djeca odrastu i hrane se ljubavi koje samo roditelji imaju jedno za drugo. Međutim, čovjek shvati da u životu ne ide uvijek sve kako bi on to htio i želio. Nakon bolnog razvoda upoznao sam, zavolio i počeo živjeti s jednom zaista posebnom i nadasve predivnom osobom koja mi je ponovno vratila vjeru u ljubav, zbog koje sam postao neizmjerno sretan. Samo njenom zaslugom opet sam postao vrlo sretan u životu. O njoj bih vam mogao pričati satima i danima. O njoj, njenoj životnoj vedrini, ljudskoj toplini i bezgraničnim karakternim kvalitetama. Na žalost, ona je napustila ovaj svijet prije skoro dvije godine i moram se miriti s gorkom istinom da nje više nema. To me je jako potreslo i rastužilo. Nikada, ama baš nikada u svom životu nisam osjetio takvu bol i tugu. Mislio sam da ću nestati. Ipak, ostalo je u meni puno od te ljubavi i sada sa smiješkom sjećam svih zajedničkih trenutaka koje sam proveo s njom. Zahvaljujući upravo njoj, tom anđelu, i dalje vjerujem u ljubav i zahvalan sam nebesima što sam imao priliku iskusiti bar, makar i samo tih par godina, jednu čudesnu, nestvarnu i sasvim sigurno neponovljivu ljubavnu priču.

Imaš li možda neku poruku za mlađe generacije i prijatelje?

  • Ne volim drugima soliti pamet. I od mlađih se može puno toga naučiti, a od prijatelja stalno učim. Možda jedino za mlade da se usude izaći iz svoje zone komfora i da sanjaju velike snove bez obzira ostvarili ih ili ne. Bit je u namjeri i toj vječitoj borbi. Za sve prijatelje iz Karlovca poruka je da mi ostanu zdravi jer ćemo se uskoro češće družiti nego do sada.

Hvala ti Ivane što si s našim čitateljima podijelio svoju neponovljivu životnu priču.