S Ferdinandom Kovačićem, prvim tajnikom kluba, razgovarali smo povodom 30. obljetnice od osnivanja Hrvatskog rukometnog kluba Karlovac (1992. – 2022.) koji nam je u podužem razgovor za KAŠ rekao kako se boji da u klubu u ovom trenutku ne postoji snaga da se obilježi obljetnica po njemu najbolje sportske udruge u Karlovcu od osamostaljenja Hrvatske.
Nikada nije bio aktivan sportaš, sportom bavio uglavnom rekreativno u gradu na igralištu iza II. Gimnazije, u Šancu, malo je isprobao borilačke vještine kod Glogovca … Kao sportski djelatnik i dugogodišnji tajnik zadržao se 25 godina u rukometu. Od 1996. do 2004. je u karlovačkom rukometnom prvoligašu profesionalni sportski djelatnik – prvi profesionalni tajnik jedne od najboljih sportskih udruga u gradu. Zadnjih nekoliko godina je među veslačima s Dubovca i aktivan kao planinar.
- Punih 25 godina bio sam tajnik u rukometu, od RK Jugoturbina do RK Karlovačke pivovare, pa RK Karlovačke banke i na kraju HRK Karlovca. Uživao sam u tom svom rukometom radu. Svake godine sudjelovati u organizaciji stotinjak domaćih utakmica, ili u organizaciji odlaska na utakmice svih dobnih kategorija, bilo je naporno ali sam u tome istinski uživao. Najveća nagrada mi je bila što sam se trudio i nastojao dobro odrađivati svoj posao – kaže Ferdinand -Fifi Kovačić, ovotjedni gost u KAŠ-evom intervjuu tjedana.
Za svoj dugogodišnji predani rad u sportu nikad nije dobio neko priznanje, ali zato je bio višestruko nagrađivan od svoga kluba gdje su cijenili njegov doprinos radu. Ipak, karlovačka Sekcija Hrvatskog zbora sportskih novinara dodijelila mu je priznanje za suradnju s medijima.
- Draga nagrada i evo dan danas, nakon 17 godina, još uvijek stoji u mojem ormaru na posebnom mjestu – pohvalio se Kovačić.
PRIJE 30 GODINA I DANAS S ISTIM PROTIVNIKOM
Prvu službenu prvenstvenu utakmicu u natjecanju 1B lige Karlovac je odigrao prije 30 godina u Metkoviću. Danas nakon 30 godina HRK Karlovac u dokvalifikacijama za Premijer ligu igra u subotu u dvorani na Rakovcu igra s Metković Mehanikom. Tko ima veće šanse za prolaz?
- Hm, hm … vrlo teška prognoza, rekao bih fifti-fifti, 50:50 posto. Karlovcu je malo nedostajalo da ostanak osiguraju bez dodatnih kvalifikacija. Svi smo nadali da će proći bez problema pogotovo nakon što su imali super start. Metković Mehanika? U uzletu su i na pragu vraćanja u elitu hrvatskog rukometa. Ovo im je najuspješnija sezona. Ambiciozni su, imaju jaku upravu i utjecajni su. U prilog im ide što se druga utakmica igra u Metkoviću. Karlovac je Premjerligaš, objektivno ima kvalitetniju momčad, moraju se nametnuti dobrom igrom. Pitanje pobjednika trebaju riješiti već u prvoj utakmici u dvorani kraj Korane, naravno uz pomoć karlovačke publike. Neka im je sretno.
Ove godine HRK Karlovac obilježava 30-tu obljetnicu. Prisjetiti se početaka?
- Točno, prošlo je 30 godine od formiranja ekipe koja je i danas u natjecanju 1. HRL. Sve to događalo se u otežanim okolnostima, početkom Domovinskog rata i u očekivanju priznanja Republike Hrvatske. Mijenjala su se imena kluba tako se početkom 1992. zvao RK Karlovačka pivovara, od 1996. je RK Karlovačka banka, a od 1998. godine do danas je HRK Karlovac. Klub je 1992. godine bio slijednik kluba sa Švarče – Rukometnog kluba Jugoturbina koji je igrom slučaja i kvalitetom u tom trenutku, a radi se o 1988. i 1989. godini, naslijedio ORK Dubovac u tadašnjoj Hrvatskoj ligi.
PRVO UTAKMICA PA TEK OSNIVANJE KLUBA
Znači, prvo prva službena utakmica odigrana je u proljeće, a na jesen je osnovan kluba …?
- Pod imenom RK Karlovačka pivovara klub je sredinom ožujka 1992. odigrao svoju prvu službenu prvenstvenu u natjecanju 1B Hrvatske rukometne lige i to u gostima u Metkoviću. Sjećam se da je tada bilo velikih problema oko organizacija utakmica, odlaska na gostovanja i prilikom odigravanja utakmica u Karlovcu. Većinu treninga i utakmica imali smo u Jastrebarskom jer je Karlovac bio pod stalnom uzbunom zbog granatiranja. Cijela sezona 1991./92. odigrana je u proljeće 1992. jer se prvi dio natjecanja nije mogao odigrati zbog početka rata u Hrvatskoj. Na jesen 1992. započelo je natjecanje u 1A HRL gdje je među 12 ekipa igrao i RK Karlovačka pivovara – prisjeća se Ferdinand Kovačić i dodaje:
- Osnutak kluba veže se s 1992. godinom. Ponavljam da klub ima puno dužu tradiciju koja je kulminirala stvaranjem nove države. Važno je za naglasiti da je rukomet te 1992. po prvi put u povijesti dobio sponzora koji je u Karlovcu omogućio stvaranje jakog kluba, dobre uvjete za kvalitetnije natjecanje i bolju organizaciju kluba. Cijeli grad je disao za rukomet kao što je nekad disao za karlovačku košarku.
U vrijeme dok si bio tajnik klub je imao jake sponzore, danas ih nažalost nema?
- Točno. U to vrijeme od 1992. do 1996. godine Karlovačka pivovara na čelu s direktorom Ljudevitom Mejaškim je pronašla interes i pratila nas u sportskim nastojanjima. Medijski smo bili praćeni, utakmice su bile prenošene na televiziji, prisutni smo bili u novinama širom Hrvatske, a postojao je i dobar interes sponzora. Mnogo velikih tvrtki pomagalo je klub. Karlovačka banka je bila sponzor u dva navrata kad je klub stabilno funkcionirao. Nakon što banka više nije bila sponzor nastala je lagana agonija koja s vremenom postaje sve jača. Danas, osim par većih privatnih tvrtki, a i one nažalost ne pokazuju interes za praćenje kvalitetnog sporta, ne postoje vrata u našem gradu na koja može sportski djelatnik pokucati i ponuditi marketinšku suradnju. Često se pitam kako uopće sportski klubovi, a tako i HRK Karlovac, s tako malim sredstvima mogu sportski djelovati.
ĐANKOVIĆEVA IDEJA
Tko su bili akteri osnivanja kluba?
- Za organizaciju kluba zaslužna je bila nekolicina tadašnjih sportskih djelatnika: Nikola Lulić, Miloš Đanković, Nikola Gerovac, Vlado Madžarac i moja malenkost. Svakako i tadašnji direktor tvrtke Karlovačka pivovara g. Ljudevit Mejaški koji je razumio našu inicijativu, prepoznao je i podržao nas, te financijski pratio klub u ostvarivanju sve boljih rezultata.
Čija je to bila ideja?
- Mislim da je samu ideju prvi spomenuo Miloš – Đani Đanković. Onda se uključio Nikola Lulić, a potom i mi ostali. Bio je rat pa smo sastančili i dogovarali aktivnosti privatno, po stanovima kod svakog od nas, i kod direktora Mejaškog. Nije bilo puno vremena jer prvenstvo je bilo na pragu. Klub je dobio novo ime, RK Karlovačka pivovara. Tada smo mogli izvršiti prijavu prema HRS-u, krenuti u nabavu sportske opreme i rekvizita, početi slagati ekipu za natjecanje, osigurati dvoranu za trening i natjecanje.
Kako se u karlovačkom sportu gledalo na objedinjavanje rukometa u jedan klub?
- Ne sjećam se posebnih komentara oko spajanja dva rukometna kluba, zasigurno ih je bilo, No, moram reći da je tome prethodilo igračko slabljenje ORK Dubovca koji je ispao iz Hrvatske lige te igračko osnaženje RK Jugoturbina. Dolazi 1992. godina kada ORK Dubovac iskazuje želju za uključivanjem u rad RK Karlovačke pivovare. Organizira se sastanak u bivšoj Tvornici obuće ‘Josip Kraš’ uz nazočnost predstavnika ORK Dubovca, RK Karlovačke pivovare i KŠZ-a. Uz pristanak tvrtke Karlovačka pivovara dolazi do dogovora oko pripojenja po uvjetima koji su bili dogovoreni i sve to se zapisnički konstatira. U sastav prve momčadi RK Karlovačka pivovara dolazi tada nekolicina mlađih igrača Dubovca poput iskusnijih igrača Keče i Vukića, a jedan dio mlađih igrača dolazi u drugu momčad RK Karlovačke pivovare.
TRADICIJA DUBOVCA I IGRAČKA KVALITETA JUGOTURBINE
U tu fuziju uključeni su bili klubovi Dubovac i Jugoturbina?
- Kada se govori o ovom događaju mislim da se ne bi trebala koristiti riječ fuzija već pripojenje ORK Dubovca RK Karlovačka pivovara koji se već natječe. Ima i jedna zanimljivost iz tog vremena. Kratko vrijeme smo sjedište imali u prostorijama ORK Dubovca u Marmontovoj aleji. Nakon nekog vremena dođem u prostorije kada pred vratima, nešto u kutijama a nešto razbacano oko kante za smeće, vidim pehari ORK Dubovca. Pošto je to klub s dugom tradicijom pehara je bilo puno. Bilo mi je žao da propadnu na takav način, stavio sam ih u auto i odvezao u sportsku dvoranu na Rakovac gdje još i dan danas krase vitrine HRK Karlovca u hodniku na drugom katu ŠSD ispred prostorija kluba.
Domaći igrački kadar …
- Sigurno ne bi bilo tako dobrih rezultata bez domaćih igrača, od onih koji su počeli 1992. godine: Pavlakovića, Ratkovića, Štedula, Magdića, Strnića, Vukića, Matovine, Gojsovića, Vujaklije, Keče, Mrzljaka, Vinovrškog, Katića, braće Samaržije … S igračima koji su klubu pristupili izvan Karlovca nosili su momčad svih tih godina. Uz spomenute igrače seniorske momčadi tih godina stasalo je puno nadarenih igrača, kadeta i juniora. Treneri Štedul, Madžarac i Đanković izbacili su brojne mlade igrače koji su ‘žarili i palili’ po raznim turnirima. Iz te škole izašli su: Huljina, Ostarčević, Dinko Đanković, Rizzi, Laskač, Stojković, Batinić, Višnić … Mnogi od njih bili su članovi mlađih selekcija rukometne reprezentacije.
JACKSON RICHARDSON NA DANIMA PIVA
U Karlovcu su tada prvi put zaigrali i stranci?
- U još ratnoj 1995. za RK Karlovačku pivovaru su potpisala dva stranca, Valdis Labanovskis reprezentativac Latvije i vratar Almantas Savonis reprezentativac Litve. Sjećam se njihovog straha kada sam ih vodio razrušenim Karlovcem do mjesta gdje su stanovali. Bili su dobri sportaši i osobe. Ostavili dubok trag u karlovačkom rukometu. Koliko je već godina prošlo otad, a još se nekoliko puta godišnje čujem sa Savonisom koji je nakon velike karijere u Njemačkoj sada u sportskoj mirovini.
Crikvenčanin Darko Franović imao je važnu ulogu u ondašnjoj momčadi?
- Darko je bio poseban igrač, kapetan ekipe, izgarao je na svakoj utakmici. Skoro Karlovčanin jer je jedan od igrača koji se najduže zadržao u Karlovcu, od 1992. do, koliko se sjećam 1998. godine. Godine 1994. nastupio je za hrvatsku reprezentaciju na EP-u u Portugalu gdje se okitio brončanom medaljom.
Valner Franković i Vladimir Šujster igrali su na OI u Atlanti 1996. gdje je osvojena zlatna medalja?
- Bila su to zlatna vremena. Franković i Šujster kao članovi hrvatske rukometne reprezentacije pozlatili su se na OI u Atlanti 1996. godine. Svakako bih spomenuo još: Tonkovića, Dubovečaka, Šipoša, Radeka, Hegića, Jagačića, Sekulića, Pejića, Prcu, Špoljarića, Martinovića, Halkića, Meničanina, Maraša … Svi su oni nastupali su u dresu našeg rukometnog kluba.
NAJUSPJEŠNIJA I NAJSRAMOTNIJA SEZONA
Koja je bila najuspješnija godina karlovačkog rukometa?
- Najuspješnija godina, hm, hm … ? Možda 1995./96. kada smo bili najbliže RK Zagrebu, tada RK Croatia banci. Bili smo drugi na ljestvici 1A Hrvatske lige, igrali smo i finale Kupa u Karlovcu s istim klubom. Godine 1995. igrali smo i utakmicu Kupa pobjednika kupova s francuskim Olympiq Marseilleom. Sjećam se Jacksona Richardsona, tada najboljeg igrača svijeta. Bio je glavna zvijezda obnovljenih Dana piva nakon rata na današnjoj tržnici. Definitivno, sezona 1995./96. bila je najupečatljivija godina karlovačkog rukometa.
Priča se da je RK Zagreb našim rukometašima „ukrao“ naslov prvaka Hrvatske?
- Mislim da je to bilo 1996. kada smo pobijedili RK Zagreb Badel u Karlovcu s golom razlike što Zagrepčani nisu očekivali. Prije toga su RK Sisku pustili utakmicu, rezultat je bio 40:30. Pred kraj prvenstva na ljestvici smo imali bod prednosti. Međutim Hrvatski rukometni savez poništava utakmicu sa RK Siskom i naše pobjede protiv RK Splita i RK Metkovića. Objašnjenje zbog čega su poništili naše pobjede nikad nismo dobili, a Zagreb nisu kaznili za namještanje utakmice sa Siščanima. Razočarani raspletom situacije nismo pristali niti igrati poništene utakmice. Bila je to sramotna sezona za hrvatski rukomet i Hrvatsku prvu rukometnu ligu.
PREGOVORI S KLAUSOM SCHORNOM
U Karlovcu su se igrale i međunarodne kup utakmice?
- Uvijek se rado sjetim naših prvih međunarodnih utakmica u Kupu gradova – gruzijski Khalketi, skopski Metalurg i njemački Tusem Essen, Kupu pobjednika kupova – Olympiq Marseille i u Kupu EHF – Slask Wroclaw i talijanski Prato. Tu postoji i jedna zanimljivost na koju sam posebno ponosan. Godine 1994. u ratom zahvaćenom Karlovcu trebala se je odigrati uzvratna utakmica s Tusem Essenom. Nijemci su znali za rat u Hrvatskoj i nikako se nisu dali u Karlovac. Mučni pregovori i dopisivanja koje sam tada vodio s predstavnicima kluba predugo su trajali. Da pojednostave dogovor pozvali me u Essen, osigurali mi avionsku kartu za Duseldorf i smještaj u Essenu, a razgovor mi dogovorili s Klausom Schornom, tadašnjim predsjednikom kluba, industrijalcem i članom njemačkog olimpijskog odbora. Nakon tri dana natezanja pristali su da dođu u Karlovac. U spektakularnoj utakmici pred 3000 gledatelja dobro smo namučili Nijemce te pobijedili s 24:17. Nažalost, to nam nije bilo dosta za prolaz pošto smo u Essenu izgubili s nevjerojatnih 17:5. Riječ je bila o možda najvećoj sportskoj priredbi u povijesti grada, a održana u jeku ratnih razaranja Karlovca.
KARLOVAČKA PIVOVARA – TUSEM ESSEN VIDEO: https://www.kasonline.eu/aiovg_videos/karlovacka-pivovara-tusem-essen/
Tko je najuspješniji rukometni trener u Karlovcu?
- U vrijeme dok sam bio u klubu izmjenjivalo se više trenera: Nikola Gerovac, Damir Čavlović, Miloš Đanković, Damir Poljak, Zdravko Štedul, Nikola Lulić, Boris Dvoršek, Stjepan Obran …. Za stvaranje kluba i za prvih 10 godina prednost bih dao Nikoli Gerovcu koji je momčad vodio u više navrata i imao vrlo dobrih rezultata. Šteta što nije bio sklon ‘reklamiranju’ svog rada jer se kvalitetom i pristupom mogao nametnuti i šire. Možda za neku od reprezentativnih selekcija.
MUKA VELIKA
Duže vrijeme nisi u rukometu. Što misliš o karlovačkom rukometu danas?
- Slabo posjećujem rukometne utakmice. Najčešće zbog drugih stvari koje me okupiraju, ali i mišljenja sam da se vrlo teško može uspoređivati karlovački rukomet onda i danas. Posebno iz vremena početaka natjecanja u 1A ligi. Grad je tih prvih godina prepoznao klub kao sportsku perjanicu, iznašla su se financijska sredstva, klub je igrački ojačao. Značio je nešto u hrvatskom okruženju, a i šire. Došli su rezultati u domaćoj ligi i međunarodne utakmice i Karlovčani su zagrlili rukomet. Interes je bio sjajan i velik a naš klub je bio najgledaniji prvoligaš. Borba za vrh prvenstvene ljestvice bila je neizvjesna i naš klub je puhao za vrat prvaku države. Nakon što su se povukli jaki sponzori, samo gradski proračun u tolikoj mjeri nije moga pratiti sportska nastojanja i planove kluba. Zaredali su lošiji rezultati što je dovelo i do ispadanja. Kvaliteta je pala, interes se smanjio i ti problemi traju do današnjeg dana. Borba za ostanak u ligi i neizvjesnost oko ostanka u Premijer ligi ponovno su zakucali na vrata kluba. Muka je to velika.
Jesi li ikad požalio što si toliko dugo godina bio aktivan u rukometu?
- Ne, to ne mogu reći. Sport mi je dao jako puno. Nisam požalio nikada jer mi je rukomet pružio i dao puno prijatelja, poznanika. Ostala su u lijepa sjećanja s mnogih putovanja, druženja … Konačno, osam godina rada kao profesionalni tajnik kluba imao sam osiguranu egzistenciju. Nema grada u Hrvatskoj koji nisam s klubom posjetio i ugodno se osjećao. Devedesetih godina igrali smo u europskim kupovima u Italiji, Francuskoj, Sloveniji, Slovačkoj, Sjevernoj Makedoniji … Više godina bio sam i član Hrvatske juniorske reprezentacije te bio u Brazilu na Svjetskom prvenstvu i sudjelovao na brojnim pripremama s reprezentacijom. Odlazili smo na nekoliko europskih prvenstava, bili u poljskom Gdanjsku i Gdyni, austrijskom Innsbrucku, Luksemburgu. Nastupili smo na kvalifikacijskim turnirima u Grčkoj, Turskoj, Finskoj, Belgiji, Švedskoj …. Možda ima jedna žal? To je 2004. godina kada sam prestao s radom u klubu. Klub je preuzela druga Uprava i sva moja komunikacija s klubom je prestala. Ne znam, valjda je tako trebalo biti.
DANAS ČLAN VESLAČKE OBITELJI
Član si Uprave si Veslačkog kluba Korana gdje obnašaš funkciju tajnika. Kako to da si se aktivirao u veslanju?
- Aktivirao sam se na zamolbu tadašnjeg, a i sadašnjeg predsjednika kluba g. Brune Rogića s kojim me veže dugogodišnje poznanstvo i prijateljstvo. Pred 4-5 godina klub je ostao bez osobe koja im je vodila tajničke poslove pa se Bruno sjetio mene. Pristao sam i eto već sam petu godinu s veslačima. Jedan od razloga da se prihvatim funkcije bio je i taj što sam rođeni Dubovčak pa me nije trebalo puno nagovarati ha, ha, ha. Oduvijek mi je Veslački klub Korana bila posebna udruga s dugogodišnjom tradicijom. Bave se specifičnim i nimalo laganim sportom. Iskreno, ponosan sam što sam dio te veslačke obitelji.
Usporedi rad u rukometu s radom u veslanju?
- U rukometu sam radio skoro sve od organizacije natjecanja, putovanja, sastanaka, kontakata sa sponzorima, briga o sportskoj opremi, vođenju financijske dokumentacije. Bio je to posao od 7 dana u tjednu po cijele dane. Nikada me nije bilo kod kuće. U Korani je ipak drugačije. Mirnije. Poslovi i zaduženja su drugačije raspoređeni tako da nema većih problema. Problem su samo novci za aktivnosti kluba kojega je nažalost sve manje.
Kakav je VK Korana klub?
- Veslački klub Korana je klub koji je već dugi niz godina organizacijski vrlo dobro posložen. Svatko ima svoje obveze koje izvršava pa nema ‘gužve’ u radu. Veslački dom na Kupi je specifičan pa u trenažnom procesu ne može sudjelovati velik broj veslača tako da nije velik ‘muving’. Jedini i to veliki problem jesu financijska sredstva kojih je iz godine u godinu sve manje. Nažalost i od sportskih zajednica. U gradu nema sponzora koji će iskazati interes da prati jedan takav klub s više od 80 godina tradicije. Radi ilustracije spomenuo bih da su se, od 2017. do 2021. godine, sredstva s kojima je klub raspolagao prepolovila, a potrebe i troškovi su znatno veći. Ukupna sredstva moramo trošiti na puko preživljavanje umjesto da kupujemo i obnavljamo neophodne ali vrlo skupe sportske rekvizite.
U mladosti si stanovao na Dubovcu, onda jesi ti Dubovčak ili si zbog žene Švarčak?
- Dobro pitanje ha,ha,ha … rođeni sam Dubovčak. Stanovali smo na križanju Boškovićeve i Supilove. Jedan ćošak je bio Latković, drugi Katušin, treći Fumić i mi na četvrtom. Tako sam i u školu krenuo na Dubovcu, u tzv. bivšoj partijskoj školi uz Stari župni dvor. Ta škola više ne postoji. U prvom-drugom razredu preselili smo se u centar grada te nastavio u OŠ Loli Ribar i od tada sam Karlovčanin. Švarča je jedna moja međustanica uz koju me vežu brojni prijatelji i prvi kontakt s rukometom – RK Jugoturbina. No, prije svih supruga koja je sa Švarče.
AKTIVAN U PLANINARSKOM DRUŠTVU
Tvoj unuk Oscar Kovačić uspješan je tekvondaš bolji nego što si ti bio kod Glogovca?
- Ha, ha, ha … znatno bolji. Oscar je već preko 10 godina u taekwondo sportu. S četiri godine uključio se u rad TKD Banija Pandas a posljednjih godina trenira i natječe se za TKD Pranu. Sve ove godine treniranja davale su i rezultate tako da je već kao mali osvajao turnire i donosio medalje. Kao kadetski prvak Hrvatske, a ove godine i kao juniorski prvak, stječući bodove i na drugim kriterijskim turnirima osigurao je za ulazak u mladu Hrvatsku taekwondo reprezentaciju. Sudjelovao je na turnirima kao što su G2 President Cupu u Albaniji i Europskom kadetskom prvenstvu u Estoniji. Kruna ovogodišnjeg nastupa bit će mu natjecanje na juniorskom SP-u u Bugarskoj koje ga očekuje na jesen. Više puta je nagrađivan kao mladi nadareni sportaš na gradskoj i županijskoj razini. Osobno mi je drago njegovo bavljenje sportom jer to je pravi put za mladog čovjeka i sigurno će mu to puno značiti u daljnjem životu i radu.
Član si i Planinarskog društva Dubovac?
- Volim prirodu, kretanje i društvo tako da mi je članstvo u Planinarskom društvu Dubovac, uz neke druge ‘radne zadatke’ koje sam preuzeo, pravi izbor. Sudjelujem u mnogim aktivnostima društva. U prvom redu planinar sam, član markacističke sekcije, administrator naših staza o kojima skrbimo. Kada mi to vrijeme dopusti sudjelujem u radnim akcijama društva. U zadnji 15 i više godina prokrstario sam mnogim dijelovima Hrvatske i već ‘uknjižio’ preko 200-injak izleta i vrhova. Uz hrvatske ljepote bio sam i na izletima po Sloveniji, BiH, Crnoj Gori … Uz dužno poštovanje planinama u inozemstvu najljepši je naš Velebit i njegove staze. Uvijek se veselim obilasku velebitskih vrhova. Iako mi je 70-ta na vratu nadam se da ću što duže uživati u planinarenju i druženju s planinarima. Hvala Bogu u društvu nas ima preko 400.
NA UPRAVI JE DA OBILJEŽI OBLJETNICU
Misliš da bi HRK Karlovac trebao nekako obilježiti 30-tu obljetnicu?
- Svakako bi trebalo takve godišnjice obilježavati. Na Upravi je da obilježi obljetnicu. Radi se o jednoj od najboljih, ako ne i najboljoj sportskoj udruzi u Karlovcu od osamostaljenja Hrvatske. Kroz taj klub je u tih 30 godina prošlo na stotine i tisuće sportaša svih uzrasta, na desetke i stotine sportskih djelatnika, trenera, članova uprave, fizioterapeuta … Pomagali su mnogobrojni sponzori i donatori – kaže „Fifi“ Kovačić i dodaje:
- Nažalost bojim se da u klubu u ovom trenutku ne postoji snaga da se to obilježi. Pred nekoliko godina su postojale inicijative, ne samo s proslavom godišnjice nego i s izradom prigodne knjige. Bojim se da će cijeli taj put kluba, od ratne 1992. do današnjih dana, proći u zaborav. Došli su većim dijelom neki drugi ljudi kojima to nije više bitno. Mislim da registratore koje sam zdušno i precizno popunjavao događanjima, zapisnicima s utakmica i dopisima te odlagao u prostorijama kluba na drugom katu u ŠSD, nitko do sada nije otvorio. Bojim se da to nikoga ne zanima – zaključio je ovaj razgovor nenametljivi i skromni, istinski fair-play sportaš sportski djelatnik Ferdinand – Fifi Kovačić.
