„Uvjeti su skromni ali nisu presudni. Kada pogledamo kakve je sve sportske veličine dala ova naša mala sredina, ne samo u stolnom tenisu, od nogometaša Perušića, Drvodelića, Marije-Mace Matuzić … Rukomet je bio dobar, košarka također …“ , kaže Damir Prstec.
Svoju stolnotenisku abecedu naučio je u STK Pamučna industrija Duga Resa gdje ga je 1972. godine s nepunih šest godina odveo brat Marijan Prstec, u dvoranu gdje je svoju uspješnu stolnotenisku karijeru započeo i proslavljeni hrvatski stolnotenisač Antun Tova Stipančić.
- Sjećam se kao danas da nije bilo mjesta za stolovima pa smo nabijali na zid. Dvorana je bila krcata djecom. Teško je to opisati. Osvojila me ta graja i bijela loptica. Jurek Vogrinc mi je stavio reket u ruke i to je bilo to ljubav na prvi pogled – prisjeća se Damir Prstec, već duže vrijeme igrač i trener u njemačkom ligašu Erlangenu.
Kao trener mlađih kategorija Damir Prstec danas radi u nekoliko klubova okruga Oberpfalz te je unazad 5 godina privatni trener 18-godišnje Milene Burandt. Za sada su osvojili nekoliko velikih turnira do 16 i 18 godina a najveći uspjeh bilo im je osvajanje naslova regije Bayern za žene, 2020. godine.
- Milena sada nastupa za klub iz 3. Bundeslige Landshut i to smatram dijelom svojim velikim uspjehom jer smo krenuli zajedno raditi u jednom malom lokalnom klubu – dodaje naš sugovornik.
NASTUPAO SA LUPULESCUOM I PRIMORCEM
Generacija je dugoreških stolnotenisača: Davorom Merkašem, Miljenkom Špundakom, Ervinom Neuholdom, braćom Danijelom i Krešimirom Martinovićem s kojima je redovno osvajao ekipne medalje na prvenstvima Hrvatske za pionire. Pojedinačno je, kao mlađi pionir, također nizao uspjehe. Bio je prvak Hrvatske i reprezentativac u generaciji sa Zoranom Primorcem i Denisom Karlovićem iz Zadra. Za Jugoslaviju je nastupao zajedno sa Ilie Lupulescuom i Zoranom Primorcem. Treneri u to vrijeme bili su mu Dragutin Vrana, Vlado Sever, Miroslav Rajčević, Franjo Capan i Ivica Stipančić.
- Kakva je tih godina konkurencija bila u dugoreškom klubu oslikat vam mogu konstatacijom da na treninzima kao reprezentativac bivše države nisam imao nikakve šanse protiv Kokalja, Mačešića, Živčića te mojega brata Marijana iz nešto starije generacije, također vrhunske. Što tek reći o treninzima sa Grizom Rajčevićem, Franjom Capanom, Ivicom Stipančićem-Belim. Jednom prilikom trener Dragutin Vrana-Doda doveo je Tovu Stipančića na turnir u Zagreb da nas klince iz Duge Rese malo pogleda. Odrezale su mi se noge od uzbuđenja i treme, Tova je u to vrijeme bio drugi na svijetu. I sad kad me pitate što mislim o dugoreškom stolnom tenisu danas … Zaista nemam što za reći, nije to više što je bilo – kaže Prstec.
PROFESIONALNI TRENER U NJEMAČKOJ
Osam godina ste profesionalni trener u Njemačkoj. Što znate o dugoreškom stolnom tenisu danas?
- Točnije bi bilo reći igrač-trener s time da ova konstatacija da sam igrač nažalost polako dolazi svome kraju. Posljedice operacije koljena ne dozvoljavaju mi veće napore tako da uskoro zatvaram to poglavlje. Ostaje žal jer sam sa svojim klubom iz Erlangena dospio do prve lige regije Bayern, ukupno uzevši od 4. Bundeslige. Ipak, za jednog 55-godišnjaka lijep to je završetak igračke karijere. Nadam se samo odigrati pokoje Europsko veteransko prvenstvo i dokopati se još koje medalje s mojim partnerom u doublu i prijateljem Petrom Maćešićem. Dugoreški stolni tenis dakako da pratim. Na žalost, nema se tu što posebno za pratiti.
USPJEH BEZ DUGOREŠANKI NE SMATRA OSOBITIM DOSTIGNUĆEM
STK Aquestil dobro obnaša svoju ulogu najuspješnije sportske udruge?
- Vrlo je diskutabilno što se to smatra uspjehom. Matematički gledajući rezultati im daju za pravo. Međutim, uspjesi ostvareni s niti jednom igračicom Dugorešankom ne smatram nekim osobitim dostignućem.
Mislite da je klub previše privatiziran od strane jedne osobe?
- Po mnogočemu su privatan klub. Valjda su zadovoljni takvom organizacijom. Da je prava udruga građana onda bi godišnje skupštine kluba bile javne i ne bi bile kružok pomno odabranih ‘klimavaca’.
Što tu može napraviti gradonačelnik Boljar?
- Županijom vlada HDZ tako da nema nekog manevarskog prostora mijenjati stvari. Nikica Vukelja je direktno rodbinski povezan sa Vučićem, bivšim karlovačkim županom. Naime, dotični je u braku sa Vukeljinom sestričnom i od tuda potiče sva njegova moć. Gradonačelnik? Pametan je, čuva fotelju i ne talasa. Vukelja ga redovno ponižava raznim mailovima, ali se u taj osinjak ne usudi dirati.
SVE JE PUNO PREMALO
Treneru Vukelja se ne može osporiti da mu ekipa nije uspješna?
- Ukoliko je uspjeh djelovati kao klub-prekupac a ne kao trener-proizvođač, onda to možemo nazvati uspjehom. Osobno mislim da kupoprodaja igrača nije sportski uspjeh vrijedan pažnje. Pogotovo u mjestu kao što je Duga Resa. Da se nekad radilo na današnji način, nikad ne bi bilo braće Stipančić, Vukmanića, Capana, Rajčevića … Da dalje ne nabrajam na desetke prezimena nekad uspješnih dugoreških stolnotenisača.
Zadovoljava li vas rad s stolnoteniskom mladeži u STK Aqueastilu?
- Nema ga. Fiktivno možda ima nešto djece na papiru. Unazad nekoliko godina nisu u stanju sastaviti ekipu i poslati na neko natjecanje u najmlađim kategorijama. O prvenstvu Hrvatske da ne govorim. Nema Duge Rese u kadetskim i juniorskim kategorijama. Jedino Lee Han Vukelja. Sve je to puno premalo.
Neke domaće, dugoreške igračice, vrlo su uspješne u drugim klubovima. Mislim na Ivanu Poljak Malobabić?
- Ivana Malobabić, djevojački Poljak zaista je nevjerojatna i postiže fantastične rezultate. Najbolja je igračica Austrije i to što su je stavili za izbornicu juniorske reprezentacije govori dovoljno o njenoj ljudskoj i igračkoj kvaliteti. Osobno sam vrlo ponosan na nju i ne ljutim se više kada me na treningu pošteno pobijedi.
LOŠE SE UPRAVLJA OBJEKTIMA U VLASNIŠTVU GRADA
Mislite da su zbog STK Aqueastila ostali sportovi u Dugoj Resi u podređenom položaju?
- Na žalost jesu. Novaca za sport je ionako malo tako da ulaganje u privatni stolnoteniski klub bez dugoreške djece nema smisla. Plus toga još i korištenje gradske dvorane ‘Antun Tova Stipančić’ na način kao što se koristi zadnjih dvadesetak godina. Dakle, takav način upravljanja sportskim objektima u vlasništvu grada jednostavno ne postoji nigdje. Klub koji ima jednu selekciju igračica koristi dvoranu od 0-24 sata, sedam dana u tjednu?! Druge sportske udruge nemaju pristup, rekreativci nemaju pristup, neki pojedinci nažalost imaju zabranu ulaska. Legenda stolnog tenisa, tvorac dugoreškog stolnoteniskog čuda dr. Josip Trupković izbačen je iz dvorane uz pogrdne riječi ‘Zreo si za gerijatriju’ i tome slično …
Dugoreški strijelci su dobri, košarka je slaba, nogomet također …?
- Da. Definitivno treba nova strategija razvoja sporta u gradu. Treneri, pedagozi, masovnost, ulaganje u mlade ali i u trenere. To je ključ. Uvjeti su skromni ali nisu presudni. Kada pogledamo kakve je sve sportske veličine dala ova naša mala sredina, ne samo u stolnom tenisu, od nogometaša Perušića, Drvodelića, Marije-Mace Matuzić … Rukomet je bio dobar, košarka također … Nadam se da će biti opet. Mi Dugorešani smo ‘ vudreni’ za sport samo moramo posložiti stvari kako se spada.
Muški stolni tenis?
- Nema muškog stolnog tenisa u Dugoj Resi. STK Duga Resa pokušava nešto s dečkima, mojim vršnjacima iz Zagreba i Velike Gorice u Drugoj ligi. Nemaju dvoranu gdje bi mogli treneri te svakodnevno raditi s mladima? Iako 70 godišnjaci, Franjo Capan i Rajčević, još su vitalni i puni iskustva i znanja. Tko ih ne bi poželio da rade s najmlađima. Još bi uvijek vrlo lagano mogli pobijedili Vukelju koji nikad nije savladao igru kao igrač.
NEMA MUŠKOG STOLNOG TENISA
Da li bi muški stolni tenis trebao biti bolje vrednovan od gradske vlasti?
- Naravno. Postoje uvjeti, ‘Tovina’ dvorana je obnovljena, izgleda vrhunski. Vrlo jednostavno, samo treba otključati vrata i podijeliti ključeve udrugama koje se žele baviti s djecom. Termina i kvadrata ima u izobilju.
Kakvu bi ulogu u dugoreškom sportu namijenili STK Aqueastil?
- Privatni su klub, imaju moćnu firmu za sponzora. Želim im puno uspjeha, ali u svom vlastitom objektu i za svoj novac.
Zašto mislite da je STK Aqueastil mezimac ovdašnjih medija?
- Zato što se u ovdašnjim medijima prate samo njihovi ‘uspjesi’. Činjenice da Ivana Malobabić nastupa za hrvatsku reprezentaciju već godinama i da postiže velike rezultate u Austriji ne možete pročitati nigdje, osim nedavno u KAŠ-u. Činjenicu da Mateja Magličić radi fantastičan trenerski posao na Krku s najmlađim kategorijama, također nećete nigdje pronaći. U vrhu je hrvatskog pingića. Jura Živčić ima izvanredan trenerski osjećaj, odlično radi u Jaski, stvorio je Emu Marn. Petar Mačešić je u vrhu hrvatskog veteranskog pingića već godinama. Najbolji je hrvatski stolnotenisač u dobnoj skupini +60. Osvojio je dvije europske medalje, zlato u Helsinborgu 2017. i srebro u Budimpešti 2019. godine na europskim prvenstvima, te sa mnom u parovima u conselation konkurenciji. Toga nema u medijima! Možda te stvari medijima nisu zanimljive? Forsiranjem STK Aquaestila u medijima kao jedinog stolnoteniskog autoriteta u Dugoj Resi ispada kao da drugi dugoreški stolnotenisači ne postoje. Meni to ne izgleda dobro a da nije žalosno bilo bi smiješno.
OSTVARIO 284 POBJEDE I 64 PORAZA
Koliko ste zadovoljni svojim radom u njemačkom stolnom tenisu?
- Jako sam zadovoljan. Stolni tenis je u Njemačkoj veliki sport. Na utakmicama najvišeg ranga zna biti i 1500 ljudi. Na tekmama mojeg kluba prije pandemije znalo se okupiti i do stotinjak gledatelja. U 9100 klubova aktivno djeluje 555 tisuća registriranih natjecatelja. Kao trener mogu raditi svakodnevno i po nekoliko sati. Vikendom i duže. Velik je interes za stolni tenis, kako registriranih tako i rekreativnih igrača.
Zadovoljni ste rezultatima koje postižete?
- Ukupno do sada ostvario sam 284 pobjede i ubilježio 64 poraza u ligama regije Bayern. To je oko 80 posto uspješnosti. U veteranskoj konkurenciji na razini cijele Njemačke prije pandemije bio sam između 10. i 15. mjesta, a na europskoj ljestvici veterana 50+ godina starosti među 32 najboljih. Vlasnik i glavni sponzor kluba Kunststoff-Technick, herr Schwab je zadovoljan. To mi je jako važno.
Foto: Privatna arhiva
