Malo više od dva mjeseca prije početka Olimpijskih igara u Tokiju logistička utrka s vremenom ulazi u završni krug. Iako se još početkom godine činilo da MOO gubi i drugu rundu bitke s pandemijom, najveći sportski događaj održat će se pod nikad viđenim zdravstveno-sigurnosnim mjerama.
Internetska peticija s više od 300.000 potpisa da se otkažu Igre nije postigla željeni efekt, baš kao ni redovite ankete među građanima Japana, koji ne odobravaju takav veliki šušur u vrijeme kad se zemlja bori s četvrtim valom i kad u gradskim bolnicama nedostaje kreveta za pacijente. Organizatori, štoviše, još žongliraju s opcijom da u Tokiju od 23. srpnja do 8. kolovoza bude i gledatelja.
Ako se zdravstvena situacija ipak ne zakomplicira do te mjere da japanska vlada promijeni priču i spusti rampu, povijesne Igre u neparnoj godini bit će od velikog značenja i za Hrvatsku. Sljedeće godine navršit će se deseta obljetnica Londona 2012., Igara koje su hrvatski sport simbolički uvele u novu eru. Rekordna delegacija od 110 sportaša tada je prvi put osvojila više od jednog zlata (vaterpolisti, Sandra, Cernogoraz) i pokrenula uzlazni trend koji će Hrvatsku četiri godine kasnije uvrstiti u vrlo birano društvo. S pet zlata, tri srebra i dvije bronce u Rio de Janeiru, naša se delegacija smjestila među 20 najvećih sportskih sila na svijetu (točnije, na 17. mjesto), što je, u odnosu na populaciju i resurse, bio gotovo nestvaran rezultat. Od zemalja koje su na tablici medalja završile ispred Hrvatske, jedina s manjim brojem stanovnika bila je šesnaestoplasirana Jamajka.
Na toj krivulji sakupljanja plemenitih metala Hrvati već redovito premašuju sve relevantne prognoze, pa je uoči smotre u Zemlji Izlazećeg Sunca legitimno postaviti pitanje može li i ove godine pasti rekord. Ako je suditi prema posljednjoj projekciji uglednog servisa Gracenote, čiji statističari pedantno prate i analiziraju sve olimpijske sportove, rezultate i natjecanja, Hrvatska će se iz Japana vratiti s ukupno osam medalja: tri zlata, dva srebra i tri bronce. Bio bi to lošiji učinak od Rija, no bolji od Londona, a olimpijski naslovi trenutačno se predviđaju braći Sinković, Tinu Srbiću i muškom paru u tenisu.
Gracenoteov čelni čovjek za sportsku analizu Simon Gleave kaže nam, međutim, da prognoze ove godine treba uzeti s većom rezervom nego inače, kako zbog manjeg broja natjecanja tako i zbog nesigurnosti vezane uz zdravlje sportaša, ishod kvalifikacijskih turnira i ciklusa te sam odlazak na Daleki istok. Za Igre u Tokiju u Gracenoteu tvrde da bi mogle donijeti najviše iznenađujućih rezultata u povijesti, što će se sigurno odraziti i na ljestvicu medalja. Ukratko, Hrvatska bi mogla skliznuti izvan Top 20 ili čak Top 30 (kao što sugerira posljednja prognoza), ali bi jednako tako mogla i napredovati. Na to će utjecati mnogi faktori, a ponajviše sastav i aktualna forma konačne olimpijske delegacije.
Sanjati, naravno, nije zabranjeno, pa smo se ovdje pozabavili najvećim hrvatskim kandidatima za zlato u Tokiju, njihovom trenutačnom formom, konkurencijom i izgledima da krajem srpnja i početkom kolovoza zakorače u sportski panteon. Neki prvi put, a neki već po navici…
Valent i Martin Sinković (veslanje)
“Nepodnošljiva lakoća pobjeđivanja”, pod ovom bi se egidom trebala odviti utrka, bolje reći utrke braće Sinković na olimpijskoj regati u Tokiju jer su naši biseri, braća Valent i Martin, odavno naviknuli konkurenciju da im gleda u leđa. Tako je bilo u Londonu, tako je bilo puno puta nakon njega, to se ponovilo i na “generalki” za OI, na nedavnom Europskom prvenstvu u talijanskom Vareseu. Lombardija se pokazala sretnom za Sinkoviće koji su bez problema odveslali najbržu utrku u 6 minuta i 23 sekunde te su uvjerljivo bili brži od Talijana Loda i Vicina te Srba Vasića i Mačkovića. Kad na olimpijskoj regati konkurencija bude još žešća, ne treba sumnjati u isti ishod. Sada već legendarni hrvatski veslači samo nižu impresivne brojke te su u posljednjih desetak godina na najjačoj veslačkoj sceni slavili već više od 30 puta. Imaju olimpijsko zlato, šest titula prvaka svijeta, čak 20 pobjeda u Svjetskom kupu, pet europskih kruna te više od 40 medalja na najprestižnijim regatama. Realno, naši su najveći favoriti za novi olimpijski tron.
Tin Srbić (gimnastika)
Kao i u svim sportovima, u gimnastici su zbog koronavirusa bila redom odgađana sva velika natjecanja, izostanak svjetskih kupova učinio je da se u svijetu gimnastike gotovo ništa ne zna po pitanju formi kandidata za olimpijsko borilište. Našem izvrsnom prečašu Tinu Srbiću tako je EP u u Baselu bio važna provjera za OI. Nažalost, jedna mala greška izbacila ga je iz igre za odličja, no to nije pokolebalo njegove snove. Bio je jako dobroj formi, no gimnastika je takav sport, kobne su često milimetarske greške, greške izražene u milisekundama. Bilo kako bilo, aktualni svjetski doprvak i dvostruki uzastopni osvajač europske bronce ostaje jedan od favorita za pokoravanje Tokija. Uz legendarnog Nizozemca Epkea Zonderlanda, koji je, također kao on, na EP-u ostao bez plasmana u finale. Važno je biti najbolji kad je to najvažnije, a Tin je upravo takva sorta, pokazao je to bezbroj puta, ne treba sumnjati da će tako biti i na njegovu prvom olimpijskom nastupu. Nek’ ponovi SP iz Montreala 2017.
Nikola Mektić i Mate Pavić (tenis)
Broj jedan: Mate Pavić, Hrvatska. Broj dva: Nikola Mektić, Hrvatska. Tako će od ponedjeljka izgledati nova ATP ljestvica igrača parova. Četiri mjeseca nakon što su počeli igrati zajedno, sada više nema nijedne faktičke prepreke koja bi nas spriječila da 32-godišnjeg Mektića i 27-godišnjeg Pavića tituliramo kao najbolji teniski tandem na svijetu. Malo je sportova u kojima se Hrvatska može pohvaliti da ima baš apsolutnog prvaka. A zagrebačkosplitska kombinacija u 2021. doslovno je razbucala konkurenciju. Poraz u polufinalu Australian Opena, i to od još jednog Hrvata (Dodig i Polášek), jedina je “mrljica” na savršenoj sezoni u kojoj su Mekta i Mate osvojili dva Mastersa i već pet titula. O njihovoj nadmoći najviše govori stanje u Utrci prema Torinu, tj. godišnjoj ljestvici na kojoj su prebacili već 5000 bodova (!) i debelo iza sebe ostavili druge parove. Ovakav tempo pobjeđivanja garantira još mnoge velike titule, rekorde, ali i uspjeh u Tokiju. I premda odnosi snaga u parovima često mogu skliznuti u vode nepredvidivosti i iznenađenja, da se danas otvori kladionica za olimpijske pobjednike, Nikola Mektić i Mate Pavić vjerojatno bi bili najsigurniji odabir.
Vaterpolska reprezentacija
Trofejna momčad koju već godinama vodi Ivica Tucak, koju je naslijedio od svjetskog, europskog i olimpijskog prvaka Ratka Rudića, uvijek je u krugu favorita na svakom velikom natjecanju. Nakon odlaska Ratka Rudića, Tucak ga je prestigao po ukupnom broju osvojenih medalja, no zasad je na najvišu stepenicu pobjedničkog trona došao samo na SP-ima, uspio je to ostvariti 2017. u Budimpešti. Nakon srebra na posljednjem olimpijskom turniru u Riju, na red je došao novi olimpijski pokušaj za dodatni iskorak do zvijezda. Na posljednjem natjecanju, na siječanjskom EP-u u Budimpešti, Tucak i njegovi dečki nisu uspjeli ponoviti uspjeh u istom gradu iz 2017., porazima od Španjolske u polufinalu te od Crne Gore u utakmici za broncu ostali su bez odličja. No, uz Mađarsku, Srbiju, Španjolsku, Italiju, Grčku, C. Goru… i dalje su najsigurnija oklada za olimpijsko zlato. Nedostatak utakmica, natjecanja i okupljanja mali su problem, no tako je i ostalim konkurentima…
Sandra Perković (atletika)
Žena je kao magnet, kao veliki magnet, i za nju su se godinama “lijepila” odličja kao na pokretnoj traci. Rekordna je peterostruka prvakinja Europe, sve od 2010. naovamo, šest je puta slavila u svojoj disciplinu na Dijamantnoj ligi, dvaput bila najbolja na SP-ima. I, naravno, dvostruka je uzastopna olimpijska pobjednica, iz Londona i Rio de Janeira, i to joj daje za pravo sanjati da će se upisati na malenu listu privilegiranih sportaša koji su osvajali olimpijsko zlato triput u nizu. No, kao i kod mnogih drugih sportaša i u većini sportova, korona je unijela potpuni nered i teško je predvidjeti tko s kakvim očekivanjima odlazi u Tokio. Gotovo godinu dana nije je bilo na velikim događajima, naravno, ne vlastitom krivnjom, jer je vrijedno trenirala, no obećala je da se u Tokiju vraća starim navikama – pobjeđivanju. “Želim potvrditi da sam najbolja bacačica diska u povijesti”, ponovi – la je tko zna koliko puta. I treba joj vjerovati da će to potvrditi u Zemlji Izlazećeg Sunca.
Matea Jelić (taekwondo)
Mlada tekvandoašica (23) rođena u Kninu nedavno se vratila s EP-a u Sofiji, gdje je pobjedom nad starom rivalkom, Britankom Lauren Williams, osvojila europsko zlato u kategoriji do 67 kilograma. Što reći, najbolja najava za ono što je u stanju napraviti na olimpijskom borilištu. “Until I win” (“Dok ne pobijedim”) tetovaža je koju odnedavno ima na podlaktici ruke i jasna je poruka o čemu Matea sanja. Naravno, olimpijsko zlato u Tokiju. Matea danas živi i radi u Splitu, gdje trenira pod paskom Tonija Tomasa, s kojim radi posljednjih pet godina i koji je njezinu djevojačku ljubav pretvorio u olimpijski san koji se ostvario već odavno. On je trenirao i sestre Zaninović te nimalo ne čudi da Matea ide njihovim trofejnim putem. Naša je sportašica normu ostvarila još 2019., postavši prva Kninjanka u povijesti koja je izborila plasman na OI. Učinila je to osvojivši srebro u kategoriji do 67 kilograma na Grand Prix Finalu u Moskvi. Tada je bila zaradila 48 bodova i skočila na treće mjesto olimpijske rang-liste, a danas se nalazi na vrhu.
PRENOSIMO Jutarnji list PIŠU Predrag Žukina, Vladimir Zrinjski FOTO Cropix