GOST NOVINAR peJURAtivno

ZAŠTO NE I TELEVIZIJA

Piše Jura Ozmec, glavni urednik SPTV

Ponekad je dobro pričati s ljudima, posebno onima koje muče slični problemi. U mojem slučaju, televizijski problemi. Radi se o hrvatskom sportu i njegovoj prezentaciji u javnosti, radi se o velikim sportskim priredbama na tlu RH, radi se o prijenosima domaćih liga i njihovoj vidljivosti. Radi se, zapravo, o smjeru kojim ćemo, ili nećemo krenuti. Mi kao Država.

Ministarstvo turizma i sporta svake godine, a pohvalno je da su te cifre sve veće, nađe dodatna sredstva kako bi financirali, izravno, pojedine sportske događaje, većinom međunarodnog karaktera. Na primjer, biciklističku utrku kroz Hrvatsku, Snježnu kraljicu, Svjetsko prvenstvo u reliju, hrvanje u Zagrebu, kajak i kanu u Slavonskom Brodu i slično. Razlog je jasan – da se Hrvatska pokaže u što boljem svijetlu prema drugima, prema Europi, prema svijetu. Naglašavam riječ „pokaže“, jer se izravno veže baš za televiziju, za prijenose tih i takvih događaja, za Hrvatsku i za svijet. Odavno su već PR stručnjaci definirali da se pozitivne vibracije ljudima najlakše serviraju kroz sport, posebno ako nekoga želite dovesti u Hrvatsku na ljetovanje, zimovanje ili bilo kad. Blagodat činjenice da istom ministarstvu pripadaju i turizam i sport, dakle dvije najjače hrvatske komponente prepoznatljivosti, treba, naravno, iskoristiti. A ekipnim se sportovima lani dodatno dalo podosta novca da „prodišu“, da se ne ugase. Logika dakle nalaže da se sve to mora negdje i vidjeti…

Na jednu se stvar u tim odlukama uporno zaboravlja, iako je napomenuta u Nacionalnom programu sporta, a između redaka ju se može naslutiti i u novom Zakonu o sportu; radi se o prezentaciji sporta i sportskih događaja, kako u Hrvatskoj, tako i izvan granica Hrvatske, a važnih da javnost o njima bude informirana. A kako, nego na televiziji? Dopustite mi da vam pokušam objasniti kako to funkcionira u praksi: neki savez dobije organizaciju npr. europskog prvenstva u Hrvatskoj. Svi sretni, ministarstvo dodjeli dodatne novce, rasporede se poslovi, dodijele se zadaci, krene se u pripremu. I onda, svejedno je li to godinu i pol prije ili tri mjeseca prije samoga događaja, netko ipak pomnije pročita sve što piše u uvjetima da bi se prvenstvo dobilo. I nađu stavku – TV signal na satelitu. I svi, naravno, odmah pohitaju na Prisavlje, jer tamošnji djelatnici jedino i samo njih čekaju da im te priredbe odrade, dakako – besplatno. Znam, odmah vrištite da je to ionako zadaća HRT-a. Možda i jest, ali ne u obujmu kojeg neki događaji od domaćina zahtijevaju. Naime, danas se od organizatora zahtijevaju stavke koje je stvarno vrlo teško odraditi bilo kojoj TV kući, koja većinu toga što bi po ugovoru trebala odraditi ne može stisnuti u svoj program. Na primjer, EP u vaterpolu lani, uvjet je bio da se produciraju sve utakmice, ako se ne varam brojka je bila oko 80 utakmica. Uz to, zamislite taj trošak, 2 tjedna, usred ljeta, usred Splita, samo naći i platiti smještaj za recimo 40 ili 50 ljudi, bez ostalih TV troškova…

I Sportska je televizija u situaciji da nekim organizatorima i savezima moramo objasniti da su TV stvari – skupe, a da mi ne dobijamo nikakva sredstva osim što skupimo vlastitih, pa ne dobijamo niti za projekt koji se rasplamsao, praćenje četiri domaće lige. Ne bi li logično bilo da se iz sredstava ministarstva, dakle Vlade, ako se već daju organizatorima za organizaciju bilo čega, izdvoji i dio novaca za pokrivanje troškova TV produkcije? Ne bi li logično bilo da ako su već dodijeljena ne mala sredstva hrvatskim ekipnim sportovima „za spas“, netko razmisli o tome da dio ide i za produkciju TV prijenosa? Ne bi li time, zorno, na Sportskoj televiziji postalo jasno da ekipni sport u Lijepoj našoj definitivno nije „umro“?

Ne bi li?

Izvor: www.sptv.hr peJURAtivno