GOST NOVINAR peJURAtivno

PRIČUVNE DVORANE

Ponekad se osjećam baš beznačajan. Dođem u Španjolsku u neko selo, doslovce selo, a usred sela se nalazi prekrasna višenamjenska sportska dvorana. Nova, velika, puna svijetla i puna ljudi, gledatelja.

Piše Jura Ozmec, glavni urednik SPTV

Neka lokalna televizija uz sve to još i radi svoj prijenos. Odmah se sjetim kako usred Zagreba, grada Zagreba, u svima poznatoj “Kutiji šibica” svaki put kad želimo raditi neki prijenos moramo graditi posebna postolja za kamere. Takva je dvorana, građena u doba dok televizija nije bila prioritet. Očito. No, zbog raščlanjivanja situacije, zastanimo malo i definirajmo zašto mi je baš “Kutija” prva pala na pamet, da ne ispadne da imam nešto protiv. Naprotiv, znam tu dvoranu otkad znam za sebe i svoj odnos prema sportu. Dakle – stara je. Puno tužnije je to da u glavnom gradu Hrvatske nema do danas već sto novih i boljih, većih, modernijih, svjetlijih, televizičnijih dvorana. To je problem.

No, možda niti pozivanje na televiziju i uvjete za prijenose nije ovdje primarno niti bitno, unatoč tome što zadnjih pet mjeseci Sportska televizija kroz svakakve dvorane i bazene širom Hrvatske radi ogroman posao, vraćamo hrvatski sport hrvatskoj javnosti, sportskoj televizijskoj publici. Realno, a vraćam se dvoranama, smeta me da Santa Susanna, nedaleko Barcelone, jer o tom je španjolskom selu riječ, ima sve tako dobro sređeno, pa i sportske objekte, a Zagreb nije riješio gotovo ništa. Još od Uviverzijade sportski objekti više propadaju nego što se obnavljaju ili, apage satanas, grade. Ruku na srce, gotovo cijela Hrvatska ima slične probleme. Dakako, sportska infrastruktura je uvijek pitanje dobre volje lokalne zajednice i financija, pa se tako i po Hrvatskoj mogu naći moderna i upotrebljiva zdanja, sportske dvorane, bazeni, stadioni kojima možemo “parirati” Španjolskoj. Problem je u tome što je u Španjolskoj takva gradnja gotovo pa zakon, gradi se sustavno i prema planu, dok kod nas dvorana ili stadion ispada povremeni ispad nekog pametnog gradonačelnika ili cijele sportu naklonjene zajednice.

Dakako, u Zagrebu je to, očito, nemoguće spojiti, jer se u sve dodatno upliće i politika. Malo gradska, malo državna, a ponekad i samo kao dimna zavjesa nekim drugim političkim nepodopštinama ili kao davanje sebi značaja nakon osvajanja mnogih olimpijskih, svjetskih ili europskih medalja. Onda ide ono čuveno u kamere: “sad ćemo izgraditi stadion, evo ide dvorana, još malo i prva će lopata biti zakopana za novi bazen…”. Stadion u Maksimiru se gradi i nadograđuje, odnosno “gradi” i “nadograđuje” gotovo oduvijek. Svaka nova ekipa u političkim, pa samim time i sportskim strukturama grada Zagreba ima neku svoju novu ideju. Tu i tamo se u sve uplete netko jako bitan, npr. prvi hrvatski predsjednik, pa se barem zamijene stolci ili sad najnovije Vlada premijera Plenkovića, pa se dobija dojam da je nekome “gore” stvarno stalo. A stadion u Maksimiru je samo dobar putokaz kako stvari stoje sa svim sportskim građevinama u gradu. Da, u pravu ste, ima i lijepih pokušaja u Zagrebu, ne bih ih smio preskočiti. Npr. atletičari su dobili svoj dom, pa i boksači, gimnastičari, ima i drugih svijetlih primjera, no to ne umanjuje ukupni dojam, budući da je veći dio tih rješenja zapravo preuređenje postojećih praznih hala, na Velesajmu na primjer. Još kad bi netko uspio procijeniti blagodati za sport koje su te i takve, pričuvno napravljene dvorane donijele zagrebačkom i hrvatskom sportu, onda bi oni koji odlučuju možda shvatili koliko je izgradnja sportskih borilišta važnija i bitnija od propagandnog fotografiranja s prvacima.

Možda, kažem…

www.sptv.hr peJURAtivno