GOST NOVINAR PRENESENO

HRVOJE HORVAT: ‘Gledali smo otmicu Izraelaca, a dobili i Titov sat’

HRVOJE HORVAT: ‘Gledali smo otmicu Izraelaca, a dobili i Titov sat’

Prije 48 godina svečano su otvorene olimpijske igre u Münchenu. Bile su to prve Igre na kojima je u program uvršten rukomet, a prvu zlatnu medalju osvojila je reprezentacija bivše Jugoslavije. Od hrvatskih igrača najsjajnijim odličjem okitili su se Hrvoje Horvat, Miroslav Pribanić, Abas Arslanagić, Zdravko Miljak, Zdenko Zorko i Albin Vidović.

SLUŠALI PRESLEYA I ROBIĆA

– Ne sjećam se točno gdje me dočekala vijest da će se igrati rukomet u Münchenu, ali za mene i moje suigrače to je bila sjajna vijest. Ivan Snoj i Vladimir Stenzel napravili su opsežan plan i program priprema. Znam da smo najviše vremena proveli u Ljubljani, u dvorani Tivoli. To su bile genijalne pripreme. Nismo išli u teretanu, nismo imali trčanje po šumi, već samo treninge u dvorani. Treninzi su znali potrajati i do tri sata. Znam da je bilo dosta trenera koji su dolazili gledati kako Stenzel, a govorili su nam ako ne osvojite medalju, to će biti jedna velika nepravda – priča Hrvoje Horvat.

Mora da ste bili dobro fizički pripremljeni?
– Mogao sam igrati utakmice tri dana zaredom. Imao sam toliko snage da sam mogao trčati naprijed-nazad satima.

Dobro, bilo je valjda i malo slobodnog vremena?
– U slobodno vrijeme odmarali bi se ili šetali po prirodi. Slušali smo glazbu, u to vrijeme najviše Elvisa Presleya i Ivu Robića – priča Horvat, pa se prisjeća:

– Dolazak i boravak u olimpijskom selu bilo je nešto nestvarno. Družili smo se s velikim svjetskim sportašima. Još i danas čuvam razglednicu na koju mi se potpisao Mark Spitz, američki plivač koji je u Münchenu osvojio sedam zlatnih medalja. Veliki doživljaj bilo je i svečano otvaranje. Jedino što smo dugo čekali da uđemo na stadion.

Sigurno pamtite i nezapamćen incident kada su palestinski teroristi iz organizacije Crni rujan upali 5. rujna u olimpijsko selo, 11-og dana Igara, ubili dvojicu izraelskih sportaša, a devetoricu uzeli za taoce. U nastavku drame došlo je do pokolja, u münchenskoj (vojnoj) zračnoj luci poslije neuspjele akcije spašavanja taoca ubijeno je svih devet izraelskih sportaša. Svijet je bio u šoku, ali su Igre, nakon 34-satnog prekida, nastavljene.
– Bio sam u olimpijskom selu kada se dogodio napad. Čak je taj paviljon bio blizu nas. Policija je brzo reagirala i odmah ogradila taj prostor. Mi smo izašli iz sela na trening, a kada smo se vraćali sve je bilo zatvoreno. U tom trenutku su se napadači i izraelski sportaši ukrcavali u helikopter koji ih je vozio u zračnu luku. Sve se to događalo pred našim očima. Užas. Bojali smo se da će se Igre prekinuti, a baš nam je bilo dobro krenulo.

Srećom, Igre su nastavljene, a reprezentacija tadašnje Jugoslavije došla je do finala s Čehoslovačkom.
– Najteža utakmica bila nam je u polufinalu protiv Rumunja koji su bili prvi favoriti za zlato. Pobijedili smo 15:14, a u finalu je bilo lagano. Poveli smo s 4:0, a naši suparnici prvi su pogodak postigli tek u 12. minuti. Nakon osvojenog zlata imali smo feštu u olimpijskom selu. Naravno, pilo se pivo u velikim količinama.

Je li bilo dočeka po povratku?
– Baš i ne. Sletjeli smo u Beograd, otišli na prijam u Savez gdje nas je dočekalo pet novinara i neka mala zakuska. No ja sam svoj doček doživio kada sam s bjelovarskim Partizanom osvojio Kup prvaka. Na aerodromu u Zagrebu dočekalo nas je 4000, a u Bjelovaru 10.000 navijača. Na putu od Zagreba do Bjelovara ljudi su bili na ulicama i pozdravljali nas, a Bjelovarci su nas nosili na rukama.

TITO GLEDAO FINALE

A je li vas nakon zlatne olimpijske medalje primio Josip Broz Tito, tadašnji predsjednik SFRJ?
– Da, primio nas je dva ili tri tjedna kasnije. Svakome od nas darovao je zlatni sat Schaffhausen koji je u to vrijeme bio vrh među satovima. Inače, imam ga još i danas i čuvam u svojoj trofejnoj sobi sa zlatnom medaljom iz Münchena. Sat je na poleđini imao posvetu, čuveni Titov potpis. Zanimljivo je da ga nikad nisam nosio, jer je bio prevrijedan pa sam se bojao da mi ga ne ukradu.

Kakav je bio Tito?
– Opušten. Rekao je u jednom trenutku da je u finalu sjajno igrao “brko”. Mislio je na Lazarevića. On je doista bio naš najbolji igrač finala, a to što je Tito to znao značilo je da je gledao finale. Nisam razgovarao s Titom, ali imam sliku kako se rukujemo. I ta je fotografija u mojem “muzeju uspomena” – rekao je Horvat koji je četiri godine kasnije, na Igrama u Montrealu imao tu čast da nosi zastavu Jugoslavije na svečanom otvaranju.

– Još i danas čuvam razglednicu na koju mi se u selu potpisao Mark Spitz – kaže Horvat.

PRENOSIMO Večernji list PIŠE Damir Mrvec FOTO arhiva VL/REUTERS