No, da i ja napokon dočekam da neki rođeni Amerikanac nastupa za hrvatsku atletsku reprezentaciju, da uživam u tome da čovjek baš želi predstavljati Hrvatsku i u Parizu.
Već je dobio državljanstvo, bravo! Čak je na 110 metara s preponama nedavno istrčao drugi najbolji rezultat svih hrvatskih vremena, odmah iza Jurice Grabušića. I ne zadovoljava ga to, želi i srušiti Grabin rekord. Dobro, mama mu je bila Hrvatica, pa ima smisla to što se odlučio za Lijepu našu. I tako su svi oduševljeni, pa i ja. Ne želim nam svima pokvariti veselje s činjenicom da isti taj poletarac ne može ni pokucati na vrata Američkog olimpijskog odbora s vremenima koje trči ili skače u dalj, pa mi se sve čini da se baš kao i pojedinci u hrvatskoj olimpijskoj prošlosti, vjerojatno lukavo dosjetio kako otići na OI i to svima oko sebe u Americi dati do znanja, a na svojem fakultetu osvojiti još neke za studij važne bodove. To je, da se razumijemo – legalno i to, jasno, ne umanjuje njegovu očitu atletsku vrijednost, ali malo dovodi u sumnju moju ushićenost njegovom gestom.
Ne znam za vas, no mislim da bi ovakve padobrance u hrvatski sport ipak trebalo nekakvim ugovorima ili odlukama zavezati i za neke obaveze. Ozbiljno me smeta da na hrvatskim atletskim tablicama svih vremena stoji neko sasvim američko ime sportaša koji nikad nije napravio ni jedan trening u Hrvatskoj. Isplati li se to hrvatskom sportu samo zato jer se dečko možda jako lukavo dosjetio kako besplatno putovati u Pariz? Znam, nije mu to prvi susret s hrvatskom atletikom, već je on nastupao za Hrvatsku, ali s kakvim učinkom? S nekom medaljom? On, ako dobro pratim situaciju, kao dopisni član Agrama nije nikad bio u Hrvatskoj kao atletičar. Bio je kaže, kod bake i djeda u Zadru kao klinac, ali bojim se da ga dolazak u Agram baš i ne zanima ozbiljno, iako u klubu, kako pisana riječ kazuje, ima i svojeg službenog trenera. A zapravo trenira u svojem američkom kampusu, sa svojim američkim trenerom. Više mi sve liči na pokušaj peglanja statusa kluba, koji je najbolji u Hrvatskoj, ali bez ijednog ozbiljnog međunarodnog rezultata, nego na dobit hrvatske atletike, no to je neka sasvim druga tema, nije današnja.
Ako se dogodi da dečko nakon rušenja hrvatskog rekorda, što definitivno nije nemoguće, nakon nastupa u Parizu ipak dođe živjeti u Zagreb i nastupati za klub i na drugim natjecanjima poslije OI, pa i na hrvatskim, onda je to neka sasvim druga priča. Obećajem da ćemo tada napraviti televizijsku priču o njemu i emitirati ju nekoliko puta na Sportskoj televiziji. Ne bi bio jedini kojega smo pokazali na Sportskoj. Već se bojim i pogledati u televizijsku arhivu koliko smo portreta snimili i pokazali, ili koliko je njih bilo u našem studiju ili u prijenosima, od dječice pa sve do top hrvatskih natjecatelja. Tisuće!
Ne, nemam ovdje potrebe raščlanjivati povijesna davanja hrvatskoga državljanstva raznim sportašicama i sportašima, jer bismo svaki put došli na isto – da oni koji su značajno unaprijedili hrvatski sport u kojem su se pojavili (čitaj: npr. Irina Kirillova) ili su za Hrvatsku osvojili medalju i onda u Hrvatskoj ostali (čitaj: npr. Nikolaj Pešalov) zaslužuju i više od samo državljanstva. Oni drugi baš i ne (čitaj: jako puno njih). U današnje doba kad su sportske granice gotovo nestale, dati državljanstvo nekome sportašu mora biti čin promišljene sportske politike i garant da će takvo djelo doista imati dugotrajan pozitivan učinak na budućnost hrvatskoga sporta, a ne da će jednokratno i kratkotrajno veličati određenog pojedinca, klub ili skupinu ljudi.
I ne samo u atletici, naravno!
www.sptv.hr peJURAtivno