Koliko god ovaj tekst koji slijedi zazvučao kao plaćeni oglas, nadam se da će ipak ostati izvan te razine prihvaćanja.
Naime, pitam se jeste li ikad čuli za Čendu (Chengdu), kineski gradić od 21 milijun stanovnika? Na karti je negdje u sredini velike zemlje, a službeno je središte jugozapadne Kine. Već 15 godina ga u Kini proglašavaju najsretnijim gradom sad već druge najmnogoljudnije zemlje na svijetu, iza Indije, a domaćin je Univerzijade ove godine.
Pomalo čak zavidim sportašima, koji će se natjecati u Čenduu potkraj srpnja i početkom kolovoza. Radi se o 49 borilišta, od toga čak 13 potpuno novih, izgrađenih za ovaj događaj, koji će ugostiti 18 sportova, od kojih su 15 obavezni, a tri je domaćin odabrao kao pokazne – wushu, streljaštvo i veslanje.
Nije teško zaključiti zašto se osjećate i vi sretno u najsretnijem kineskom gradu i zašto postoji tračak zavisti sportašima koji će se u Čenduu natjecati, kad prođete grad, okolicu i borilišta. Prvo, grad je sasvim izgrađen, moderan, prepun parkova, širokih cesta, velikog broja jako novih automobila, te doista sretnih i nasmijanih stanovnika. Potom, neka su borilišta sasvim nova, poput bazena za plivanje, gimnastičke dvorane i velikog stadiona, koji su svi izgrađeni u potpuno identičnom arhitektonskom stilu jedan uz drugog. Uz to, stanovnici najvećega grada pokrajine Sečuan daju baš maksimalni napor da igre uspiju, da svi budu sretni i zadovoljni. Tu ćemo sad malo skrenuti s uobičajenih plaćenih oglasa i hvaljenja domaćina Univerzijade, koliko god to možda i zaslužili. Ako probate izbjeći ona bitna uvriježena mišljenja o Kini, kineskoj politici, odnosu prema manjinama ili slobodi pressa, koja vas u startu svrstavaju barem među suzdržane, ako ne i otvorene protivnike svega što Kina predstavlja, Čendu ima neku karizmu pomoću koje i vi brzo prihvatite razmišljanja koja ovaj grad čine najsretnijim u zemlji. No, nije on samo najsretniji. Smješten u ogromnoj ravnici, s puno izvorske vode koju su još prije2 tisuće godina kanalizirali u jedinstven sustav napajanja, s kojim se i dan danas hvale, a i dan danas radi. Čendu i šira okolica omogućavaju dovoljno hrane ne samo ovom 21 milijunskom gradu, već i pokrajinama u okolici. Tako pozicionirani, bez velike industrije, relativno blizu i planinskim vrhuncima s kojih silazi ta silna, a pradavnim sustavima ukroćena voda, mogu se širiti koliko žele i kamo žele, s građevinama kakve požele, pa i sportskim.
Svjesni da nemaju snage, a niti političkog načina natjecati se s Pekingom ili u ekonomiji sa Šangajem, okrenuli su se onom što još može njihov grad dignuti na svjetskim kartama kao važan – okrenuli su se zelenoj gradnji, zaštiti okoliša, osiguravanju mirnog života, idealnog za mlade i penzionere, turizmu, obrazovanju i – sportu! Shvatili su gdje postoji način kako se pojaviti u svijetu, a ne izazivati snagu Pekinga ili Šangaja. Nisu, dakako, jedini. Taj stil, taj način prezentacije cijeloga grada, ili u slučaju prošlogodišnjeg svjetskog prvenstva cijele države pomoću sporta i sportskih događaja postaje sve češći u svijetu.
Evo i Budimpešta je taman završila novi atletski stadion, na kojem će ove godine biti svjetsko prvenstvo, uz svu silu stadiona, dvorana, bazena, koje grade već desetljećima, ciljajući u nekoj budućnosti i dobijanje olimpijskih igara. Podsjećam da grade i u Hrvatskoj, Rumunjskoj, Sloveniji…jednostavno vide sebe u razvoju sporta. Valjda će tako ostati i nakon vrlo skorih izbora.
No, vraćam se Kinezima. Dakle, ako zaboravite one minuse vezane uz njih, ispada da su se jednostavno pokrenuli kao i dosta gradova u svijetu, a da ništa nisu previše riskirali. Dobili su, za njih veliku, Univerzijadu, bit će im to odskočna daska za buduće događaje, koje očito žele imati u tom dijelu Kine. Odmah se, naravno, prisjećam Zagreba i Univerzijade 1987., jer Zagi se kočoperi i u muzeju u Čenduu, koliko smo zastali i zaustavili se u svemu što grad, zemlja, ali i sport u cijelosti može dobiti kroz održavanja velikih sportskih natjecanja i izgradnju sportskih objekata na kojima prvenstveno moraju rasti budući domaći vrhunski sportaši, koji će nastaviti hrvatski dobar običaj da na olimpijskim igrama postajemo zemlja koja prema broju stanovnika i osvojenih medalja spada u –
čuda!
No, svakom čudu, kako stvari stoje, dođe kraj. Na žalost…
www.sptv.hr peJURAtivno
